Teočak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema četnicima drži brigada Hajrudin Mešić. Na teočanskom ratištu nema predaha, puca se neprestano i pješadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana.
Svi znaju za Teočak, i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Četnici proklinju ovo ime. Kad žele čuti šta o njima misle teočanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i šta im četnici spremaju. Ponajviše šta o njima govore u dugim noćima strepnje.
Na prve linije teočanske odbrane i napada stiže se sa pitanjem između detonacija: Koga ću ja pronaći tamo? U Sarajevu, odakle sam dolazio, u mračnim stanovima sjedi se do kasno i čovjeku prosto smeta san. Priča se u beskraj. Tamo sam čuo priče o Hajri Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre doašo je njegov suborac od prvog dana, Dževad Avdičević Babak. I o njemu sam naslušao.
Gargija svaki dan
Uredno obučen sređen borac obraća mi se kao strancu: Ovdje ti je borba Gargija svaki dan. Čujem, čujem, odgovaram uz ne baš udaljene eksplozije.
Prije nekoliko dana ovdje je dušu ispustio pukovnik Milan Jović, provjereni četnik. Svečano je sahranjen u Trnovi. Sahrani je prisustvovao i njegov ožalošćeni prijatelj, zločinac, đeneral Ratko Mladić. Ratni zločinac je objavio kako će teočanski borci platiti zbog smrti četnika pukovnika.
Nije prvi, kaže mi teočanski borac Mido B. Ovdje je kožu ostavio i major sa Vukovara Pantić, zvani Panter. Poginuo je i njihov čuveni kapetan Rade, vodeći robijaše iz srpskih kazamata protiv raje iz Teočaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade, ne sjede.
Vode me uskim putem do linija koje gledaju u četnike. Tamo srećem Lejlu M.(25) i Zijadu I.(22), djevojke iz Sniježnice. Prije dvadesetak dana napravile su pravi podvig, ušle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca.
Oko mene su i momci iz Prvog bataljona Brigade Hajrudin Meišć, komandanta Mirsada Mahmutovića. Uglavnom, radi se o jedinici Bibetovi labudi. Nihad H. koga ovdje zovu Hans, Samir M., Emir S. Čombe, Muhamed Ć., Zejnil S., Hajrudin M., Nedad H. i Samir M.
Ponosno su mi kazivali priču o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujčinović Bibe, dvadesetpetogodinjak, doašo je iz Njemačke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo. Prvo je slao humanitarnu pomoć, a onda se i sam uputio prema Teočaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemačkoj. Došao je u avgustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je išao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni.
Poginuo je u novembru 1992 godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo čudo svim njegovim saborcima. Govore kako je mogao mirno sjediti u Stutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmišljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije želio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najsretniji čovjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.
Odredi za hap-namjenu
Dostojno ga je zamijenio Mirsad Č. Zovu ih Vod smrti i u Teočaku su čuveni. Imali su akciju na Nikoliće tri dana prije mog dolaska. Pet četnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz Prve splitske čete, koju su osnovali mještani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratištu. Bio je tu i Hap-odred. Kad kažem da mi prepričaju bitku, kau: Ispočetka je bilo teško. Lakše, negdje usred borbe. I, na kraju smo ih to pobili to rastjerali. Pitam ih šta znače svi ovi Hap-odredi. Oni su zaduženi da četnicima hapaju municiju, otimaju oružje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom.
Svi su gotov dječaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komandant Babak, a nema ni trideset. Izdala nas starudija, kažu. Boje se. Čega se boje? Da neće živjeti dugo. Ne može star čovjek dugo živjeti. Možda samo dugo stariti. Prosjek Brigade Hajrudin Meišć je 22 godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi.
Više od 100 hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teočaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Naša bitka tek je počela. Što se nas tiče ratovat ćemo do Sudnjeg dana. Svi ovdje dođu, održe kratke govore, izlaganje im baš nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Naši ljudi iz inozemstva, patriote, pomogli su. Sve je kupljeno našim parama. I odjela, sva oprema, a oružje je oteto od četnika. Ništa drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoružana Brigada. Čim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod četnika ima svega, govori Babak pred svojim borcima.
Juriš na kameru
Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kažu:Pronađi kameru, novinar si, i mi specijalno za tebe krećemo na četnike. Snimi i pošalji na TV BiH, da se vidi kako se Teočak bori za svoju Bosnu. Vjerovatno je Teočak jedinstven primjer kako sa to manje žrtava ispraiti četnike. Za dva mjeseca, čak sedam uspješnih akcija, a nijedan borac nije poginuo.
U Teočaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta H. Sa puškom ide u borbu, a i bolničarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrči do ranjenika plačući, ali svoj posao nastavlja neustrašivo.
Stiglo se malo i proveseliti između svih nevjerovatnih svjedočenja o hrabrosti teočanske mladosti. U Teočaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svi stavljeni na službu Armije BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noći pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko Brčak, napunio je hastal svim i svačim. Na dobacivanje boraca da štedi sa hranom, odmahuje rukom. Ne zamjeri, novinar, jednom mjesečno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.
Momak sa stotinu gelera
Mido je donio nekoliko šteka kolomba i podijelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, to je sinonim za ljiljan. Amir S. pričao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i poželio ih poselamiti. Obećao sam da ću upamtiti poruke za Haseta Tirića, Fatmira Hatića, Avdu Subašića i Hajru Ćatu.
Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do četničkog bunkera i, dok je četnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oči mu govore kakvim se plijenom na čudan način obogatio. Muhidin je, od samog početka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaje me i sa dvadesetogodinjakom koji u sebi ima oko sto gelera. Teko se pomjeram i sreća je to struje nema u Teočaku. Bilo bi mi teško proći ispod dalekovoda!, ali se na svoj račun.
I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojim sam pričao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata, ako prežive…
Šta bi meni četnik da sam mu ubio oca
Na pitanje imali ko da nije ranjen, svi pogledaju u plavokosog mladića i on svečano ustaje. Gledam i ne vjerujem. Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. Kad smo izvodili prošli napad slučajno sam ga obukao. Vidiš li zato sam jedini bez rane? Gledam začuđeno u Amira S. Niječe glavom i otkriva ranu od metka koji je prošao pored same kičme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. živio je u Njemačkoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da proživi svoju penziju u novoj, ogromnoj kući. Četnici su ga zaklali i pokupili mu ušteđevinu. Danas Amir nema ništa.
Ništa osim borbe, kaže mi. A to je dovoljno za početak. Svi su ranjeni, ali je rana mnogo više na srcu. Ipak, te noći su se veselili. Svaki od njih želio je sa mnom posebno popričati. Prešutkivali su užase, ali sam ponšeto i saznavao. Jedan od njih opisao mi je kao šaku jada tek zarobljenog četnika Miloa A. Četnik je došao ovdje kao plaćenik. Plata mu je pedeset maraka i ono što opljačka. Pitao ga je: šta bi ti meni da si me zarobio, a da su ti muslimani ubili roditelje? Razmislio bih, odgovorio je. Ja tebe, eto neću ni dirnuti. Onaj je samo skrueno oborio svoju ludu četničku glavu. Nije takav u stanju ni da se postidi, kaže mi borac.
Od zarobljenog četnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teočak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teočak neće. Nije ba svima ginuti za pedeset maraka.
Osvetit ćemo Hajru Kapetana
U teočanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. Oni gdje god stignu, tu u džamiju pogode, ruše ili zapale, govore mi. Na svoju vječitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjećanje. Upamtit ću ovu večer. Baš kao i dječake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjižicu Armije BiH i pokazivao Kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama. Rekli su mi:
Njegova duša noću luta nad Teočakom. Svetimo ga svaki dan i ne možemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina može umiriti njegovu dušu.
Saliha, djevojka blagog lica, prišla mi je da mi na uniformu priljepi znak njhove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obilježjem u Tuzlu i tamo je jedan starac požurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti čas. Dodao je razočarano: Kakav novinar, kakvi bakrači. Ja mislio ti si jedan od Hajrinih boraca .
