Porodica najveće bogatstvo

Dok posljednje kapi mastila stavljam na blijedi papir, gledam u zidnu sliku moje porodice. Toliko skromni, ali u duši veoma bogati. Blistavi sjaj iz očiju moje već tada umorne majke. Očev bajni osmijeh, kao da je izmišljen. Već smo odrasli, neki od nas i otišli. Usponi, padovi, sve je bilo prisutno.

Naravno uvijek sam bio optimista, uzimao sam sebi samo pozitivne stvari. Kada je bilo teško imao sam svoj skromni kutao, tamo sam se osjećao najsigurnije. Ne bih vama dragi čitaoče da uzimam dragocjeno vrijeme i da te punim negativnom energijom, ali bilo je i nje. Možda je sada ima i više nego pre. Ne možda, znam da je ima, ali mi je teško da sebi priznam. Jer ja sam jači od toga. Šta mene može slomiti? Sada mislim, može dosta toga, i to lako. Nisam znalo šta je život, a kako ću i znati mlad, najmlađi u kući. Dijete iz predgrađa. Nisam znao da će otići od mene, niko od njih. Ali otišli su. Meni najdraži. Otišao je moj kutao, koji mi najviše fali. Otišlo je pola mene, čini mi se ovaj drugi dio vene. Jer moj kutao je bio moja životna škola, tamo je bilo sve, promrzla tišina, mješana najviše sa ljubavlju. Najstari brat, koja se brine o meni, a ja ga volim jer mi daje svoje video igre, uvijek me bira u svoju ekipu za fudbal. A nije moglo proći ni bez pametovanja i savjeta, kako i šta. Ali znao se red. Od brata stvari i igre,koje je rado delio. Sve ispunjeno ljubavlju se završava. Već sam bio svijestan, prestaje kada je najljepše. Sve postaje prazno, tišina promrzla kao nikad. U majke više ni onaj sjaj u očima nije kao prije. Prestao je da sija, a sada se tek vidi onaj umor na njenom licu. Otac koji se već iscrpijo od posla da sve to dočeka na nogama. Sa istim onim osmijehom, jer on svoju emociju ne dijeli ni s’ kim. Za njega poraz nije postojao. Volio je da pobjeđuje, nije to bio takmičarski duh. To je bila želja za pobjedom, protivnika samoga sebe, zamišljenog kako bi bilo nama da on izgubi. Jer on sa umornom majkom je ispunio njihove želje i obaveze prema nama djeci. Napravili su ljude od nas. Školovane, obrazovane i spremne za život. Podnosio sam to kroz moj životni moto. Kada su mi sve lađe potonule, ja sam ih sa onim osmijehom od mog starog nazvao podmornicom i krenuo dalje. Neću ni ja da znam za poraz. Koliko god to ostavljalo rane. Ja ću izvući mrvu pozitivne stvari i gledat ću u nju. Jer to je moje bogatstvo. Divim se njima, roditeljima, mojim herojima. Koji nisu svoju djecuu odgojili novcem, jer on ne rešava sve. Oni su moje bogatavo, cvijetovi iz najljepše rajske bašte,koji nikada svoj miris izgubiti neće, koliko god udaljeni od nas bili. Njihova toplina je uvjek u jednoj komori moga srca, koja je napravljena samo za njih. Ako posle smrti bude postojala ljubav i tamo ću ih voljeti, jer njihovu ljubav za dva života ne mogu vratiti.

Ti koji ovo čitaš, molim te, razmisli o svakoj riječi koju želiš da izgovoriš. Da li će ona nekoga uvrediti, a da tog nisi ni svjestan. Vaš um je pokretač vas. I budite jači od njega.

Sejfudin Halilović