Da se četnici nisu prvi put susreli sa “Olujom” tek 1995. godine pokazuje i sam naziv operacija deblokade Teočaka i spajanje sa Sapnom i dalje sa Tuzlom 1992. godine, Majevička oluja. Naš novinar N. Hasanbegović napravio je slijedeći zapis u Ratnoj Tribini od 4. septembra 1992. godine.
Ni četiri sata napornog pješačenja od Goduša do Teočaka nije umanjilo našu želju da obiđemo to famozno utočište islamskih fanatika i mudžahedina, kako ih nazivaju srpska sredstva informisanja. (radi se o četničkim novinama NIN i srbo-četničkoj televiziji Novi Sad).
Put je do skora bio veoma opasan. Četnici iz Gornjeg Lokanja, Laza i Čaklovice gotovo u potpunosti su prekinuli put od Teočaka do slobodnih područja Sapne. Prilikom jednog pokušaja grupe civila da se domognu slobodnih teritorija Sapne, na mjestu zvanom Curin grob, između Gornjeg Lokanja i Laza, zarobljeno je 82 civila. Svi oni, goloruki i nenaoružani, postali su žrtvama, zločinačkom politikom zaslijepljenih, svojih komšija iz Gornjeg Lokanja. Narod Teočaka im to nikada neće oprostiti ni zaboraviti….
Uz to prolazimo kroz selo Laze koje je sada pod kontrolom Oslobodilačkih Snaga Bosne i Hercegovine Teočak, a sa lijeve strane puta, smještene na jednom visu, okolinom dominira selo Čaklovica. Doskora je to bila neosvojiva tvrđava, najjače četničko uporište u ovom kraju. Sada je i ono u rukama neustrašivih momaka iz Teočaka.
Prvi dan proveli smo na Krstacu, gdje smo bili smješteni. Već na prvi pogled lahko se uočavaju posljedice granatiranja projektilima najrazličitijih kalibara. Najviše je stradao dio sela oko džamije, koju su četnici gađali sa najmanje 300 razornih projektila. I tokom obilaska Bilalića, Uzunovića, Starog Teočaka, Jasikovca i Sniježnice slika je gotovo istovjetna: glavna meta granatiranja bradatih umskih spodoba su džamije. Ona u Jasikovcu pogođena je zapaljivom bombom te je u potpunosti izgorjela. I ostale nisu mnogo bolje prošle.
Od sela na ovom području najviše su stradali Jasikovac i Sniježnica. Izložena svakodnevnim granatiranjima iz četničkih uporišta iznad Priboja i Ugljevika ova sela se sistematski uništavaju i ruše.
Ipak, ljudi iz ovog kraja zrače nevjerovatnim optimizmom, čak i samouvjerenošću. Uvjereni u konačnu pobjedu, gubitak u materijalnom smislu ne smatraju kao nešto veliko u odnosu na ono što im donosi konačna pobjeda nad agresorom. Prilikom posjete Bilalićima pokazali su nam srpsku zastavu zaraboljenu u nedavnim borbama, a jedan borac je uzviknuo: Evo došli novinari, hajmo da napadnemo četnike. U Uzunovićima smo imali priliku da vidimo dosta neeksplodiranih ubojnih sredstava. Nesibu Adbulahoviću tenkovska granata je probila zid i zaustavila se u garaži, srećom nikoga nije bilo unutra.
Borci ovog kraja postigli su značajne uspjehe posljednih dana. Oslobađanjem sela Laza i Čaklovice otvorili su put iz Teočaka do Sapne i dalje prema Tuzli. Time je ova vana komunikacija postala prozorom u svijet ovdašnjeg naroda. Ali za ove neustrašive momke nema puno vremena za odmor. Već drugi dan našeg boravka vidjeli smo da se vojska sprema za akciju. Upitali smo N., komandira čete, šta se to radi, a on nam reče: Odosmo da očistimo Čaire. Tako je i bilo: N. se brzo vratio, akcija je u potpunosti uspjela i još jedno važno uporište je pod kontrolom OS BiH Teočak. N. se vratio vidno zabrinut, a ubrzo saznajemo da je razlog tome što mu je cimer Eso ranjen. Rasprskavajući metak ga je ranio u obje ruke, ali izdržaće to Eso, izdržao je i gore i teže boli, kad su četnici klali i palili po rodnim mu Jusićima.
U ovoj munjevitoj akciji ranjena su jo tri naša borca, a četnici su zauvjek ostali bez pet svojih bradatih kolega. Sutradan se linija fronta utvrđivala, a borci su odbili manje pokušaje neprijatelja da se ponovo probiju u novooslobođeno selo. Taj dan bio je dovoljan da se napune baterije i krene u dalje napredovanje. Ubrzane pripreme su se odvijale, mineri i izviđači su radili svoj posao, a borci naveče dolaze na svoje položaje- na redu su Glavoričak i Vasiljevići.
U ranim jutarnjim satima, 19 avgusta 1992. počela je akcija Hajrinih lavova. Oko osam sati naša ekipa je stigla u selo Čaklovicu, a akcija je već uveliko trajala. Stubovi dima i zaglušujuća pucnjava govorili su o žestini okršaja na potezu prema Rastošnici. Ulazak u Čaklovicu ostavio je na nas poseban utisak. Gotovo tri kilometra dužine sa obje strane puta osigurano je dobro utvrđenim rovovima, a od praznih sanduka za municiju i brojnih čahura od PAM-a, PAT-a i minobacača gotovo se ne može proći putem.
Međutim, pred naletom lavova Majevice i Teočaka i ovako utvrđenje je moralo da istakne bijelu zastavu. Na komandnom mjestu zatičemo Kapetana Hajru, koji je vidno zadovoljan dosadašnjim tokom akcije, virtuozno rukovodi svakim pokretom svojih jedinica. Rama uz rame sa ratnicima zatičemo i Abdurahmana H., predsjednika Ratnog predsjedništva opštine Ugljevik.
Već oko 12 sati javili su da su Glavoričak i Vasiljevići oslobođeni i da naše snage imaju otvoren put za ulazak u Rastošnicu. Međutim, da bi se izbjeglo veliko stradanje civila u tom mjestu, Kapetan Hajro je naredio da se borbena dejstva zaustave. Njegov moralni lik i kodeks pripadnika OS BiH nije mogao dozvoliti ubijanje civila, a Rastošnica će ionako biti oslobođena. Kapetan je bio izuzetno zadovoljan učinkom boraca i vidno raspoložen.
Nedugo nakon završetka akcije, dok se u daljini jo čula sporadična pucnjava, pred komandu je stiglo zarobljeno vozilo LADA-NIVA, registrarske oznake JNA M-7336, na kojoj piše Oružane snage Srpske Republike BiH. Pogledavši u putne naloge utvrdili smo da se radi o vozilu zloglasnog četničkog komandanta sa Majevice, pukovnika Mileta Dubajića. Ovo je drugi put da ovaj zlikovac bježi ispred naših oslobodioca (prije ove akcije na Čaklovici mu je zarobljen oklopni transporter)
U ovoj akciji imali smo tri ranjena borca, od kojih je jedan preselio na ahiret. Edhem O. iz Goduša (predvodio zvorničke snage koje su učestvovale u ovim akcijama), Admir N. iz Sniježnice i Smajl Brkić iz Bilalića. Smajl je nažalost od zadobijenih povreda podlegao na putu prema bolnici u Tuzli. Četnici su putem SIM radija priznali šest poginulih i 12 ranjenih. U tačnost njihovih navoda ne želimo ulaziti.
I dok se umorni, ali zadovoljni vojnici vraćaju prema Teočaku pitamo Kapetana Hajru: šta je sljedeće? Zagonetan osmjeh ne otkriva nam puno, ali dodaje: Nijedno četničko uporište nije sigurno!
