Lutanje Teočakom

Drag prijatelj i kolega Edo i ja otputili smo se iz Tuzle autobusom u Teočak u 11:30. Izašli smo u Starom Teočaku kod Benzinske pumpe. Malo prije benzinske ima skretanje desno. Taj put treba pratiti pokraj mezarja do spomenika šehidima. Tu je raskrižje.

Na raskrižju treba desno da se dođe do čitaonice. Budući da mi to nismo znali, a nismo imali koga ni pitati, jer kiša lije, pada, mi krećemo lijevo i dolazimo u dio mjesta odakle samo s visine vidimo gradinu. Pokušavamo se spustiti obroncima, padamo u blato, provlačimo se nekim uskim putevima kroz šipražje i nailazimo na neke stare nišane. To je najvjerovatnije grob Veis dede. Do njega bi lako došli i da smo kod čitaonice išli lijevo pa sa desne strane ima jedan uski kaldrmisani put koji bi nas doveo direkt tamo. Mezarje se nalazi na nekoj livadi, uz šumicu i mislim da ga nikad ne bi našli da nismo slučajno nabasali na njega.

Od čitaonice treba skrenuti desno da se dođe do gradine. Putem se prolazi pored jedne prelijepe stare kuće i trgovine gdje smo kupili kišobrane. Ide se putem lijevo kraj trgovine, meni nakon deset metara vjetar lomi kišobran i ozlijeđuje prst.

Dolazimo do džamije Fethije, vakufa sultana Bajazita II, izgrađene 1548. godine. Ispred džamije ima česma a sam harem je pun malih nišana, što prema klasifikaciji Mehmeda Mujezinovića znači da pripadaju 17. stoljeću. Ispred džamije se nalazi i jedan zid na koji su naslagane velike kamene kugle, čija svrha nije poznata. Ista takva kugla nalazi se i na vrhu gradine Teočak koja je zatrpana već stotinama godina i od koje se očuvalo tek nekoliko zidova.

Dalje, cestom prema jugu, nalazi se i turbe neznanog junaka, šehida. Preko puta njega je izvor Bukovik.

Preko rijeke Tavne nismo mogli prijeći ali sam uvjeren da je malo dalje nizvodno jedna drvena vodenica. Vratili smo se pješke istim putem. U samom selu nalazi se još jedna jako lijepa džamija sa lijepo oslikanim podnožjem minareta. Ova džamija se zove Mahalska džamija i izgrađena je 1932. godine. Pješke smo se vratili do centra grada (usput smo nabrali jabuke samorotke, božanskog okusa kakav se više ne susreće nigdje) i ukrcali se u zadnji autobus za Tuzlu u 16:00 sati.

Izvor: oksimoron.ba