Ako koga pitate u Teočaku ili Sapni o brigadama Hajrudin Mešić i 206. zvorničkoj, reći će: Mi smo jedna formacija. Padne li granata na Teočak, isto kao da je pala na Sapnu ili Goduš. Krenu li četnici na bilo kom dijelu fronta, svi skačemo na noge.
Zato je, valjda, Teočanska slavna, a Zvornička viteška.
Nedavno su u Sapni ugostili jednog Sarajliju. Četnici krenuli pješadijom na slobodni teritorij Zvornika i onda trka od početka. Iz kuća istrčavaju oni što u na odmoru, bunovni, sa puškama, sa njima sprintaju ratnici, hitaju svi seoskim drumovima i opći metež se smiruje nakon pola sata, jer su svi na svojim mjestima, a desetina interventnih vodova, koji su specijalnost ovih brigada, spremni su na kontraudar. Posljednji stižu ranjenici na štakama i traže svoje mjesto. što je ovaj narod ratoboran!, promucao je Sarajlija.
Šemsudina Ćosića, velikog zvorničkog ratnika, upoznao sam kad je u jednoj od silnih četničkih ofanziva na ove krajeve prepješačio na štakama, sa bolovima u ranjenim nogama, sve od Ðurđevika do Sapne. To je oko 42 kilometra. U posljednjim četničkim pokušajima da vrate ono što su oslobodili Zvorničani i Teočani oko releja na Majevici, Šemsudin je na jednom mjestu sam dočekivao četnike na desetak metara od rova. Čulo se na motoroli: Ne puštaj ih Šemso, a on je odgovorio: Ma, pustiću ih !
Zavihorile zastave
Nikad četnici nisu udarili da nisu bili vraćeni i još i otjerani natrag. Dogodilo im se to i ovih dana kad su, polovicom maja, čačkali mečku oko Releja. Ratnici Šemse Muminovića i Dževada Avdičevića Babka razjare se i otjeraju ih desetak kvadratnih kilometara u pravcu releja.
Šemso i Babak su mi uvijek pričali o tom čudu svog kontraudara. Za svaki dio fronta oni imaju spremljen plan koji se odmah pokreće protiv bradonja. Tako je, za samo nekoliko sati borbe, vraćeno dosta kota. Uzeti su Kikovi, pa južnije Tomanića kosa i Spasinovine. Čuveni ratnik Senahid Hodžić Doktor, koji je od tog zanata, uzeo je, kao usput, i Suhu Česmu stigao dvjesto metara od releja. Kažu, relej je bio prazan, ali pun mina koje su svuda okolo netedimice posijane. I šta će, kud će, vrati svoju jedinicu par stotina metara natrag.
Sa lahkoćom su na ovim oslobođenim kotama zvornički i teočanski ratnici uništavali četnička utvrđenja. Zvorničani su prošli sa tri lakše ranjena, ali šest boraca iz Teočaka na ovom pohodu poginulo je od tenkovske mine; svi iz Tukinog diverzantskog voda. Gubici četnika su stravični. Više od sto ih je likvidirano u ovim borbama. Zvorničani i Teočani ih istjeruju iz rovova bez jačeg naoružanja. Sa puškicama. Ginu, uglavnom, pri pokušajima bijega iz izuzetno dobro utvrđenih rovova.
Od Kalesije, iz 205. brigade, dolaze vijeste o zauzimanju Lisača i presijecanju jedinog puta prema Stolicama. Od tamo udaraju sve čeće detonacije. U isto vrijeme, na ovoj strani se pokušava razminirati prostor oko Stolica. Zvorničani uzimaju Veliku Jelicu, južno od Stolica, i time Relej ostaje u okruženju. Četnici, na vezi, psuju. Kupe sve živo po Bijeljini, Ugljeviku, Loparama, prazne kafane. Čuje se kako jedan od komandanata vrišteći naređuje: Zađi po kućama i sve kupi!
Momci iz Hajre Mešića i zvornički vitezovi sačekaju i uništavaju tri kamiona četnika. Jednog jedinog preživjelog posjetit će sutradan Radovan Karadžić u bijeljinskoj bolnici. Na drugoj strani, jedan od zarobljenih reći će našim borcima: Ja sam samo portir iz logora Batković. Tri mladića iz diverzantskog odreda HAP prepoznat će u njemu Srbina koji je zbog humanog i ljudskog odnosa prema njima bio maltretiran i zatvaran. Od tog trenutka on će živjeti kao njihov gost kojem ne smije ništa nedostajati.
U ovim borbama stradali su i komandant semberske brigade Krsto Nedić i njegov načelnik štaba.
Nakon tri dana razminiranja i bezuspješnog pokušaja da se teren oslobodi za ofanzivna djelovanja, čuje se kako su Kalesijci morali napustiti Lisače, a četnici se sa velikim pojačanjima rasporedili oko Releja.
Nakon tri dana, četnici pokušavaju vratiti stare položaje. Artiljeriju ne smiju upotrebljavati, jer su im položaji blizu, pa ako podbace…
Odmah pokušavaju pješadijskim i minobacačkim napadima vratiti izgubljeno, ali za jedan dan Šemsini momci sa lahkoćom i sigurnošću odbijaju devet četničkih pokušaja. Stradanje četnika je veliko, premda napadaju sa elitnim jedinicama panterima i Mandinim četnicima. Dan prije, srpska televizija, da bi ohrabrila plaćene Somborce, koji ni za živu glavu nisu htjeli na Majevicu, prikazuje Mandu, četnika, kako dovikuje svojim jedinicama: Juriš, ubijaj! Malo zatim su upadali u puste rovove, za koje nisu znali jesu li u njima naši momci. Već sutradan je i četnik Manda teško ranjen.
(Mitar Maksimović, zvani Mando, nije poginuo taj dan, već je smrtno nastradao u saobraćajnoj nesreći decembra 2002 godine. Ipak je dobro zakino i ovaj četnik rodom iz Donjeg Zabrđa, koji je bio komandant jedinice “Lavovi sa Majevice” (prvo su se zvali Obilići), iako se zna ko su pravi, jedini i istinski Lavovi Majevice.)
Mandini četnici platili su glavom, a nisu bolje prošli ni više puta obnovljeni podmlađeni panteri. Skrušeno su javljali o pogibiji jednog od svojih komandanata. Ko je- ta je, Zvorničani nisu uspjeli saznati. Uglavnom, nisu sutradan, nakon devet bezuspješnih pokušaja, djelovali ubjedljivo. Pokušali su, opet, šest napada i svaki im je sasječen u početku.
Ne može više artiljerijom, pa su četnici nemoćni da bilo to ozbiljnije urade. Kažu Zvorničani i Teočani da četnicima artiljerija nije pomogla do sada, a neće ni nadalje. Šemso Muminović, u sto bitaka dokazani komandant Zvorničana, veli da su Srbi na ovim prostorima gotovo odustali od artiljerije. Čuo ih je da kažu: Ove budale, gađao ili ne gađao, oni u svome. Ne koristi.
Čitam problem je u tome što četnici više ne smiju udariti na žestoke borce ovog kraja. Uvijek plate glavom. Nakon genocida u Zvorniku, kad su mahom ubijani samo mladi muškarci, evo četnici plaćaju hrabrost ovih ljudi koji su konačno u ruke dobili kakvo-takvo oružje za odbranu. Danas im ne mogu ništa, u to se Srbi uvjeravaju po ko zna koji put. Gotovo nijedna akcija ove dvije brigade Armije BiH nije bila bez uspjeha. Pitam Šemsu koje su im akcije najbolje:
Sve su biseri, kaže Šemso, počevi od Banj-brda, kad je za samo sat pala ova četnička tvrđava, a borci Goduša dovukli u Tuzlu 11 zarobljenih četnika. Akciju na Klisi, kad je makar malio dio duga vraćen za stravične zločine u Ðulićima, gdje je ubijeno 756 civila, uglavnom mladih muškaraca. Za nekoliko sati Zvorničani su likvidirali 174 ili 175 četnika, uz minimalne gubitke. Bokovići, u kojima je dvostruko veće stradanje četnika, Kovačevići, gdje je u aprilu 1993 godine uništeno sedam tenkova, a jedan transporter zarobljen.
