Zvornik i Teočak – ratovat ćemo do sudnjeg dana

Teočak je krug pakla. To je linija fronta oko 50 kilometara koju prema četnicima držži brigada Hajrudin Meššić. Na teočanskom ratišštu nema predaha, puca se neprestano i pješšadijski i artiljerijski, a detonacije odjekuju sa svih strana.

Svi znaju za Teočak, i ovaj veliki slobodni teritorij. On se kao svrdlo zario duboko u okupiranu Semberiju. Četnici proklinju ovo ime. Kad žžele čuti ššta o njima misle teočanski borci, krenu u akciju i zarobe jezik pa saznaju i ššta im četnici spremaju. Ponajvišše ššta o njima govore u dugim noćima strepnje.

Na prve linije teočanske odbrane i napada stižže se sa pitanjem između detonacija: Koga ću ja pronaći tamo? U Sarajevu, odakle sam dolazio, u mračnim stanovima sjedi se do kasno i čovjeku prosto smeta san. Priča se u beskraj. Tamo sam čuo priče o Hajri Kapetanu. Na mjesto legendarnog Hajre došašo je njegov suborac od prvog dana, Džževad Avdičević Babak. I o njemu sam nasluššao.

Gargija svaki dan

Uredno obučen sređen borac obraća mi se kao strancu: “Ovdje ti je borba Gargija svaki dan.” “Čujem, čujem,” odgovaram uz ne bašš udaljene eksplozije.
Prije nekoliko dana ovdje je duššu ispustio pukovnik Milan Jović, provjereni četnik. Svečano je sahranjen u Trnovi. Sahrani je prisustvovao i njegov ožžaloššćeni prijatelj, zločinac, đeneral Ratko Mladić. Ratni zločinac je objavio kako će teočanski borci platiti zbog smrti četnika pukovnika.

“Nije prvi,” kažže mi teočanski borac Mido B. “Ovdje je kožžu ostavio i major sa Vukovara Pantić, zvani Panter. Poginuo je i njihov čuveni kapetan Rade, vodeći robijašše iz srpskih kazamata protiv raje iz Teočaka. Jest Rade bio opasan, ali i ovamo rade, ne sjede.”

Vode me uskim putem do linija koje gledaju u četnike. Tamo srećem Lejlu M.(25) i Zijadu I.(22), djevojke iz Sniježžnice. Prije dvadesetak dana napravile su pravi podvig, uššle u minsko polje i izvukle nekoliko ranjenih boraca.

Oko mene su i momci iz Prvog bataljona Brigade Hajrudin Mešišć, komandanta Mirsada Mahmutovića. Uglavnom, radi se o jedinici “Bibetovi labudi.” Nihad H. koga ovdje zovu Hans, Samir M., Emir S. Čombe, Muhamed Ć., Zejnil S., Hajrudin M., Nedžad H. i Samir M.

Ponosno su mi kazivali priču o imenu njihove diverzantske jedinice. Ibrahim Mujčinović Bibe, dvadesetpetogodišnjak, došašo je iz Njemačke. Radio je tamo i sva mu je porodica bila tamo. Prvo je slao humanitarnu pomoć, a onda se i sam uputio prema Teočaku. Nije mu se dalo ostati tamo u Njemačkoj. Doššao je u avgustu i odmah se uputio na prve borbene linije. Isti dan. Onda je iššao iz borbe u borbu, nadahnut i pun ljubavi prema svojoj Bosni.

Poginuo je u novembru 1992 godine, a hrabrost koju je pokazivao i danas je pravo čudo svim njegovim saborcima. Govore kako je mogao mirno sjediti u ŠStutgartu sa svojim roditeljima. Izazivao je smrt. Danas, tu, oko mene, razmiššljaju o njegovim roditeljima. Zvali su ga, ali nije žželio iz Bosne. Govorio je da bi tamo bio najsretniji čovjek, a ovdje je govorio kako je sretan u Bosni.

Odredi za hap-namjenu

Dostojno ga je zamijenio Mirsad Č. Zovu ih “Vod smrti” i u Teočaku su čuveni. Imali su akciju na Nikoliće tri dana prije mog dolaska. Pet četnika ubili, jednog zarobili. Sa njima su bili momci iz “Prve splitske čete”, koju su osnovali mješštani zaposleni u Splitu, a koja se dokazala na igmanskom ratišštu. Bio je tu i “Hap-odred”. Kad kažžem da mi prepričaju bitku, kažu: “Ispočetka je bilo tešško. Lakšše, negdje usred borbe. I, na kraju smo ih što pobili što rastjerali.” Pitam ih ššta znače svi ovi “Hap-odredi”. “Oni su zadužženi da četnicima hapaju municiju, otimaju oružžje i hranu. To su ti odredi sa hap-namjenom.”

Svi su gotov dječaci. Pitam ih ima li starijih boraca. Najstariji je komandant Babak, a nema ni trideset. “Izdala nas starudija”, kažžu. “Boje se.” “Čega se boje?” “Da neće žživjeti dugo. Ne možže star čovjek dugo žživjeti. Možžda samo dugo stariti.” Prosjek Brigade Hajrudin Mešišć je 22 godine. Ali zna se njihovo iskustvo. Prekaljeni su kroz stotine borbi.

“Višše od 100 hiljada granata palo je na slobodni teritorij Teočaka. Ovdje nema generala nakon bitke. Našša bitka tek je počela. Što se nas tiče ratovat ćemo do Sudnjeg dana. Svi ovdje dođu, održže kratke govore, izlaganje im bašš nije temeljito, ali ovdje treba ostati. Našši ljudi iz inozemstva, patriote, pomogli su. Sve je kupljeno naššim parama. I odjela, sva oprema, a oružžje je oteto od četnika. Nišššta drugo nismo dobili ni od koga. Ni mrvice. Danas smo, hvala Bogu, dobro naoružžana Brigada. Čim zafali, u pozajmicu kreni, jer kod četnika ima svega”, govori Babak pred svojim borcima.

Jurišš na kameru

“Neke svoje akcije su snimali. Sad mi kažžu:”Pronađi kameru, novinar si, i mi specijalno za tebe krećemo na četnike. Snimi i poššalji na TV BiH, da se vidi kako se Teočak bori za svoju Bosnu.” Vjerovatno je Teočak jedinstven primjer kako sa što manje žžrtava isprašiti četnike. Za dva mjeseca, čak sedam uspješššnih akcija, a nijedan borac nije poginuo.

U Teočaku sam sreo mnogo djevojaka. Jedna od njih je Mirzeta H. Sa puššškom ide u borbu, a i bolničarka je kad zatreba. Jedan mi borac tiho govori kako uvijek dotrči do ranjenika plačući, ali svoj posao nastavlja neustrašššivo.

Stiglo se malo i proveseliti između svih nevjerovatnih svjedočenja o hrabrosti teočanske mladosti. U Teočaku je suh snijeg na zemlji i jak vjetar. Civila je malo. Ali su svi stavljeni na služšžbu Armije BiH. Zasjeli smo te hladne februarske noći pod toplo svjetlo lampe, a najstariji borac u brigadi, koga zovu kratko “Brčak”, napunio je hastal svim i svačim. Na dobacivanje boraca da šštedi sa hranom, odmahuje rukom. “Ne zamjeri, novinar, jednom mjesečno imamo pravo da olabavimo. I ti ohladi i ostavi se te svoje olovke.”

Momak sa stotinu gelera

Mido je donio nekoliko ššteka kolomba i podijelio raji. Soba se zadimila. Veselili su se momci iz diverzantskog voda Zambak, što je sinonim za ljiljan. Amir S. pričao mi je o svojim prijateljima iz Crnih labudova i požželio ih poselamiti. Obećao sam da ću upamtiti poruke za Haseta Tirića, Fatmira Hatića, Avdu Subaššića i Hajru Ćatu.

Upoznaju me sa borcem Muhidinom. Stigao je do četničkog bunkera i, dok je četnik pucao, oteo mu je mitraljez iz ruku. Sad mi ga pokazuje i oči mu govore kakvim se plijenom na čudan način obogatio. Muhidin je, od samog početka ratnik. Bio je jedan od prvih boraca uz Hajru Kapetana. Upoznaje me i sa dvadesetogodišnjakom koji u sebi ima oko sto gelera. “Teško se pomjeram i sreća je što struje nema u Teočaku. Bilo bi mi tešško proći ispod dalekovoda!”, šali se na svoj račun.

I Babak je ranjen. Ranjavani su svi sa kojim sam pričao. Imaju rane kao uspomenu iz ovog rata, ako prežžžive…

ŠšŠta bi meni četnik da sam mu ubio oca

Na pitanje imali ko da nije ranjen, svi pogledaju u plavokosog mladića i on svečano ustaje. Gledam i ne vjerujem. Samo on od tridesetak boraca u prostoriji! Plavokosi pred mene zbacuje poderani pancir. “Kad smo izvodili prošššli napad slučajno sam ga obukao. Vidiššš li zašto sam jedini bez rane?” Gledam začuđeno u Amira S. Niječe glavom i otkriva ranu od metka koji je prošššao pored same kičme. Onda ozbiljnije razgovaram sa njim. žŽivio je u Njemačkoj 15 godina. Otac se onda vratio u Zvornik da prožživi svoju penziju u novoj, ogromnoj kući. Četnici su ga zaklali i pokupili mu uššteđevinu. Danas Amir nema niššta.

“Niššta osim borbe”, kažže mi. “A to je dovoljno za početak.” Svi su ranjeni, ali je rana mnogo višše na srcu. Ipak, te noći su se veselili. Svaki od njih žželio je sa mnom posebno popričati. Preššutkivali su užžase, ali sam ponšešto i saznavao. Jedan od njih opisao mi je kao ššaku jada tek zarobljenog četnika Miloša A. Četnik je doššao ovdje kao plaćenik. Plata mu je pedeset maraka i ono ššto opljačka. Pitao ga je: “Ššta bi ti meni da si me zarobio, a da su ti muslimani ubili roditelje?” “Razmislio bih”, odgovorio je. “Ja tebe, eto neću ni dirnuti.” Onaj je samo skrušeno oborio svoju ludu četničku glavu. “Nije takav u stanju ni da se postidi”, kažže mi borac.

Od zarobljenog četnika saznali su da nastaje panika kad ih kupe za Teočak. Rekao im je da se i sakate, ali u Teočak neće. Nije baš svima ginuti za pedeset maraka.

Osvetit ćemo Hajru Kapetana

U teočanskom krugu sve su crkve ostale netaknute. “Oni gdje god stignu, tu u džžamiju pogode, rušše ili zapale”, govore mi. Na svoju vječitu sramotu, ako su sposobni za takvo osjećanje. Upamtit ću ovu večer. Bašš kao i dječake kojima je neizbrisivo na srcu njihov kapetan Hajro. Svaki od njih vadio je vojnu knjižžicu Armije BiH i pokazivao Kapetanovu sliku, objavljenu poodavno u novinama. Rekli su mi:
“Njegova dušša noću luta nad Teočakom. Svetimo ga svaki dan i ne možžemo ga osvetiti. Samo slobodna Bosna i Hercegovina možže umiriti njegovu duššu.”

Saliha, djevojka blagog lica, priššla mi je da mi na uniformu priljepi znak njhove brigade sa Hajrinim imenom. Vratio sam se sa novim obilježžjem u Tuzlu i tamo je jedan starac požžurio da me zagrli. Kad je saznao da sam samo novinar, odustao je isti čas. Dodao je razočarano: “Kakav novinar, kakvi bakrači. Ja mislio ti si jedan od Hajrinih boraca…”.