Spomenici su nijemi, ali mnogo govore

Jednog dana možda ću biti daleko od svih ulica i sokaka u kojima sam utisnula djetinjstvo. Daleko od ratom poluporušenih i gelerima uništenih zidova, koji su me skrivali u igri žmire.

Kada odem, sjećanje na djetinjstvo, zadržat ću određenom djelu srca, zbog toga jer u njemu ostade samo spomenik od brata, amidže i nene. S ponosom, gledam i dodirujem mezar mog amidže, jer baš tu leži sva snaga i hrabrost jednog naroda, nacije i vjere. Rat mi je mnogo uzeo, moju snagu i pola moje duše, koja prati moje misli. Da, baš tako, moje misli, jer bih ovaj Bajram kao i svaki prije s bratom hrlila neni u zagrljaj. Iz tih mi msili me probudi stara majka i ljubeći joj ruke polako se vratim u stavrnost. Još mnogo toga me podsjeća na rat dok polahko koračam ulicama moga malog sela, tako malo ljudi, a velik broj onih koji su svoje živote utkali u temlje  Bosne i Hercegovine. Zaboravit ću sve loše što se dogodilo napaćenom narodu mog zavičaja, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini. Neće više biti svjetla nebrojenih puteljaka da me nađu. Tamo negdje, kad odem… Ako odem. Mislila sam da ne mogu više ostati ovdje gdje je zlatna dolina izgubila sjaj. Gdje su mnoge duše ranjene i toliko malih i mladih srca ugašeno, samo što su bili druge vjere i nacije, bez milosti onih okolo. Ali onda shvatiš u tuđini ne ide. Kako da živim sa zrakom koji miriše drugačije? Gdje da nađem osmijeh pun snage u klonulom tijelu? Ovjde se iz ničega rađaju čuda, jer prkos jači od boli, jer su srca toplija od hladnoće majevičke zime. Kako da gradim budućnost, a da napustim sve što imam? Kako da napustim obale Sniježničkog jezera, zbog kojeg toliko volim ljeto i ljetni raspust. Ja sam ovaj grad, i ovaj grad su moji priajtelj Ahmet i Osman, pekar Besim, čika Ismail i spomenici koji su na svakom ćosku. Grad za koji su život dali mnoge moje komšije i rođaci predvođeni najvećom legendom proteklog rata, Zmajem od Bosne, rahmetli kapetanom Hajrudinom Mešićem. Dok postoje sjećanja na hrabre junake i kapetana Hajru, naša Bosna ce postojati, a stanovnici ce biti ponosni. Budući naraštaji moći ce koračati sretno našom zlatnom dolinom i imati sretno djetinjstvo.

I sad znam. Ostajem tu da mu se odužim za sve što mi pruža. Moji snovi nigdje nisu sigurniji nego tu. U toplim avlijama rodnog grada, među obalama Sniježničkog jezera.

Autor: Asima Avdičević