Sjećanje na teočanske heroje: Avdić Sejad – „Zlatni ljiljan“ dječačkog izgleda i nasmijana lica

Ko nije poznavao našeg rahmetli Seada Avdića u njegovom životu ostaće velika praznina, iz razloga što se takav čovjek rijetko rađa sa svim njegovim ljudskim i plemenitim osobinama!

U nastavku objavljujem lik i djelo „Zlatnog ljiljana“, zamjenika komandanta Prvog bataljona, majora Sejada Avdića.

Avdić Sejad je rođen 06.02.1973.godine u Teočaku opština Ugljevik, kao četvrto dijete od oca Bekrije i majke Emke. Bješe to mirno i povučeno dijete, uvijek nasmijan i spreman na šalu. Protokom vremena i njegovim rastom stasao je u prelijepa i pametna mladića. Bio je omiljen u društvo, uvijek se zezao ali nerijetko i na svoj račun, što mu niko nije zamjerio. Nije se posebno isticao i uvijek je bio tu negdje u zlatnoj sredini među svojim vršnjacima.

Ratne strahote koje su nadvile Teočak i našu Domovinu, zatekle su ga u rodnim Husejnovićima. Još davne 1991.godine kada su postavljane seoske straže oko Teočaka, kao dobrovoljac i patriota javno istupa i prijavljuje se da sa ostalim svojim vršnjacima i bosanskim domoljubima iz Teočaka vrši fizičko obezbjeđenje u širem rejonu tzv. „Husejnovićkog druma”.

Nakon odlaska jedinice „Kapetana Hajre“, 13.aprila 1992.godine, na zvorničko ratište, na sve načine pokazuje građansku neposlušnost prema tada nelegalnim vlastima iz Ugljevika (SAO Semberije i Majevice), razmišljajući i kolebajući se sam sa sobom „šta dalje raditi“.

U njemu i dalje prevladava glas pariote i buntovnika i odlučuje da se 25.maja 1992.godine priključi jedinici Kapetana Hajre na Vitiničkom ratištu. Na Sapanjskom ratištu nije odmah dobio pušku ali je uvijek bio tu sa borcima-diverzantima, stalno pitajući: „Kad ću je sa Vama u akciju da ubijam dušmane i zlotvore“!

On što je po meni i kazivanju njegov najbližih prijatelja bila Seadova životna i ljudska prekretnica jeste zarobljavanje i zvjersko ubistvo naših sugrađana u Lokanju 14.jula 1992.godine. Još više je pogođen viješću da je u toj grupi zarobljen i njegov brat Berzad. U to vrijeme postaje šutljiv i kao da se malo povukao u sebe.

Dolaskom jedinice na Teočansko ratište aktivno sudjeluje u svim oslobodilačkim akcijama „Lavova iz Teočaka“ od Laza, Čaklavice, Čaira, Rastošnice, probijanju putnog koridora Teočak – Goduš- Sapna-Kalesija-Tuzla, oslobodilačkim akcijama na Majevici i gotovo svim odbrambenim dejstvima naših jedinica. U tim borbama dva puta je teže ranjen i to: 04.09.1992.godine u borbama oko Džemata i 25.03.1993.godine u borbama za odbranu Bilalića.

Za ispoljenu hrabrost, sposobnost rukovođenja i komandovanja, naredbom komandanta brigade od 3. 8.1993.godine biva postavljen na dužnost komandira Treće čete Prvog bataljona. Kasnije u borbama koje dolazem potvrdiće se činjenica da je to bila najteža i najodgovornija linija odbrane u zoni odgovornosti Brigade.

To potvrđuju stalni i najžešći neprijateljski napadi i ofanzive na zonu Brigade, jer su sve borbe počinjale i završavale se na liniji odbrane čete kojom je komandovao Sejad. To je bila po mnogo čemu poznata linija odbrane od Mirkove kuće – Laze –rov br.12 tzv“Bukva“. Sejad nije bio komandir koji se krio iza prednje linije odbrane! Naprotiv on je bio prvi među jednakim, jer svi oni koji su branili ovaj dio slobodne teočanske teritorije dobro znaju da je Sejad uvijek bio tu sa njima, sa puškom u ruci.

Aktivno je učestvovao i dao nemjerljiv doprinos u slamanju neprijateljske ofanzive „Trokut“ poznatije kao bitka za Bilaliće od 20-03.- 26.03.1993.godine i neprijateljske ofanzive „Drina 93“ koja je trajala u periodu od 10.11.1993. – 21.12.1993.godine. Posebno herojstvo ispoljava u borbama za vraćanje privremeno zaposjednute linije odbrane u Lazamam, vraćanje borbenog položaja br.6., kao i drugim borbama iz tog perioda.

U borbe je uvijek išao nasmijan i raspoložan i zbog toga mu je dodijeljen epitet „heroj dječačkog izgleda i nasmijana lica“.

Na dužnosti komandira čete ostaje do 7. 6. 1994.godine kada je naredbom Komandanta Brigade postavljen na formacijsku dužnost zamjenika komandanta Prvog bataljona 255. Slavne brdske brigade. Na dužnosti ostaje do 7. 4. 1995.godine, kada je poginuo u borbama na Visokoj Glavici.

Odlukom Predsjedništva RbiH od 12.01.1996.godine posthumno je proizveden u čin nadkapetana, da bi naredbom komandanta Štaba Vrhovne komande Armije BiH bio vanredno unapređen u čin majora.

Najveće Armijsko odlikovanje „Značku zlatni ljiljan“ je dobio 16.10.1994.godine.

Sejad Avdić nije bio oženjen, iza sebe je ostavio oca Bekriju i majku Emku i dvije sestre Hediju i Bahriju.
Neka ti je vječni rahmet i hvala naš Sejo!

Piše: Omer Đedović