Sjećanje na Muharema Horića “Vitez od Starog Teočaka”

Danas (9. februara 2016.godine) se navršavaju davdeset i tri godine od pogibije „Zlatnog ljiljana“ Armije Bosne i Hercegovine i legendarnog komandanta 3.odreda Prve teočanske brigade majora Horić Muharema.

U znak sjećanja, podsjećamo na lik i djelo  „Viteza od Starog Teočaka“ našeg Muharema.

Muharem Horić je rođen  9.6.1959. godine u Teočaku, Općina Ugljevik.

Osnovnu školu je završio u Teočaku. U jedinicu Pl Općine Ugljevik-Teočak se uključio kao dobrovoljac u mjesecu septembru 1991. godine. Dolaskom jedinice sa zvorničkog na teočansko ratište  biva postavljen na dužnost komandanta 3.odreda. Na ovoj dužnosti ostaje do formiranja Brigade 16.09.1992.godine. Formiranjem Prve teočanske brigade postavljen je na formacijsku dužnost komandanta Trećeg bataljona. Na ovoj dužnosti ostaje do 9.2.1993. godine, kada je poginuo.

Muharem je dao  nemjerljiv doprinos u organizovanju naroda za odbranu, uspostavi i izgradnji linije odbrane, borbenih položaja, isturenih osmatračnica i minskih polja oko zone odgovornosti Brigade. Sudionik je svih borbenih dejstava koji su vođeni na području zvorničkog i teočanskog ratišta. Narod Teočaka ga pamti po izuzetnoj hrabrosti, požrtvovanosti u borbi protiv agresora. Bio je visoko moralni borac i komandant sa velikim srcem i ljudskim osobinama. Za razliku od drugih ON je bio komandant sa puškom u ruci. Uvijek je prvi  jurišao na rovove i neprijateljsku liniju odbrane bez obzira koja ga neprijateljska sila tamo čeka. On i njegov nerazdvojni drug, njegov mitraljez „sijač smrti“, pravili su pometnju, strah i metež među neprijateljem. Na pravcim napada njegove grupe, koju je sa pjesmom vodio, neprijateljske linije su pucale kao „kule od karata“ i uvijek je tražio više: da se ide naprijed, da se neprijatelj goni i uništava bez odmora, gdje god je to moguće.

Aktivno je učestvovao u svim ofanzivnim dejstvima na području zvorničke teritorije. Naročito se istakao u zarobljavanju artiljerijskih sredstava i tehnike na Boškovićima. Najznačajnije rezultate sa jedinicom je postigao u oslobađanju: Laza, Čaklavice, Čaira, Rastošnice, Obršina itd. Sa interventnim vodom  u rejonu Čaklavice zarobio samohodku i jedan bestrzajni top, dok je u rejonu Obršina sa vodom učestvovao u zarobljavanju protivavionskog topa i ogromne količine pješadijskog naoružanja i municije. Svojom hrabrošću i gerilskim načinom ratovanja, uspio je iz opkoljene grupe naših sugrađana u okolini Lokanja spasiti više od  50 već opkoljenih i zarobljenih Teočana.

Više puta je ranjavan. Teže je ranjen 8.2.1993. godine prilikom odbijanja neprijateljskog napada u rejonu Malinjak -Bilalići. Od posljedice ranjavanja umro je u KMC Tuzla dana 9.2.1993. godine.

Nagrađivan je i pohvaljivan od neposredno viših komandi,  dobitnik je najvećeg ratnog priznanja značke »Zlatni ljiljan«.

Ukazom Predsjedništva RBiH od 12.1.1996. godine posthumno je proizveden u čin majora. Iza sebe je ostavio suprugu i dvije kćeri koje žive u Tuzli.

Autor: Omer Đedović saborac i prijatelj Muharema Horića