Hajrudin Mešić poznat kao kapetan Hajro ponos Teočaka

Hajrudin Mešić

Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan i policijskog odlikovanja Medalja za hrabrost.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

KAPETAN

Hajrudin Mešić, sin oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović. Bio je njihovo drugo dijete. Imao je dva brata i dvije sestre. Osmogodišnju školu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi, nakon čega završava podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA vanredno je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.

U OSVIT AGRESIJE

U braku sa suprugom Radenkom rodili su se kćerka Lejla i sin Zlatko. Zadnje službeno mjesto Hajrudina Mešića u JNA bilo je u Karlovcu gdje je sa činom kapetana radio kao aktivno vojno lice. Supruga Rada također je radila u JNA kao građansko lice.

“Godinu prije moglo se vidjeti da će izbiti rat. Pola ljudi bilo je za Tuđmana, pola za Miloševića. Nas Bosanaca bilo je veoma malo. Rat se mogao naslutiti i po kretanju vojske. Hrvati su zaista bili prisiljeni da se brane… Odlučili smo da napustimo JNA i da se vratimo u Bosnu. Hajro je prihvatio mjesto komandira policije u Ugljeviku dok nije vidio da su se veće grupe četnika stacionirale u Starom Ugljeviku. Kad je došao do spiska na kojem je naša porodica bila prva na listi za likvidaciju, sa dijelom policijskog naoružanja, kao legalni komandir policije, prelazi u Teočak.” (RADA MEŠIĆ, supruga)

Tada je za kapetana Hajru prvi put čuo njegov budući saborac i njegov naslijednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak.

“Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad Avdičević Babak)

Najveće uporište Hajrudina Mešića bilo je u Snježnici, gdje je odmah po dolasku u Teočak održao zbor građana u Osnovnoj školi objašnjavajući stanovništvu da se i Bosni sprema ono što je zadesilo Sloveniju i Hrvatsku. Kako bi što efikasnije djelovali protiv neuporedivo bolje naoružanog neprijatelja, donesena je odluka ‘da se ide u šumu’.

Krenuli su prema Nezuku, Sapni, Kalesiji… Mala grupa boraca okupljenih u Teočaku išla je od mjesta do mjesta pokušavajući osvijestiti narod da se organizira i pruži otpor agresiji.

RADA I HAJRO – PRIČA O ISTINSKOJ LJUBAVI

Supruga i djeca Hajrudina Mešića nalazili su se prvih dana rata u Subotici (Republika Srbija).

“Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: ‘Ja hoću tebi.’” (ZLATKO MEŠIĆ, sin)

Supruga Rada sa djecom krenula je prvim autobusom i pridružila se svom suprugu i maloj grupi boraca koji su se pripremali za partizanski način ratovanja.

“Kad si mlad i kad se udaš, misliš da će sve biti super; niko ne očekuje svađu, a kamoli rat. Ali kad rat dođe na vrata, onda se vidi je l’ postoji istinska ljubav…” (RADA MEŠIĆ, supruga)

SA ŽENOM I DJECOM NA PRVIM LINIJAMA ODBRANE

Nakon zločina u Zvorniku nad bošnjačkim stanovništvom, uskoro je pao i Kula-Grad. Naoružani branitelji povlačili su se prema slobodnim teritorijama. Cilj je bio spajanje s naouružanim grupama branitelja koji su se povukli u šume pokušavajući mobilizirati preostalo seosko stanovnišvo, kako bi organizirali otpor na preostalim slobodnim dijelovima Zvorničke općine. Među 40-ak boraca koji su se kretali kroz šumu između neprijateljskih položaja bili su komandantova supruga Rada i njihovo dvoje male djece.

“Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

SIMBOLI OTPORA

“Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumijevanjem vojne situacije. Tako stječe i ogroman autoritet među vojnicima koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.” (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

Iako su tzv. snage SAO Semberije i Majevice, JNA, Arkanovi dobrovoljci i druge paravojne formacije već uveliko radile na etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva u ovom dijelu zemlje, nije bilo nimalo jednostavno pokrenuti oružani otpor. U mnogim bošnjačkim selima mala grupa branitelja s Hajrudinom Mešićem dočekivana je s podozrenjem.

“U Klisi su se svi spremili za predaju. Nisu nam dali ni da sjednemo, ni da vodu pijemo. Nazivali su nas odmetnicima, govorili nam da će i Teočak izgorjeti zbog nas, ali već nakom mjesec dana za isti taj narod postali smo heroji.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

“Za razliku od nekih sela, u Sapni su nas dobro primili. Tu smo dobili prve uniforme i dočekali prve direktne napade.” (RADA MEŠIĆ, supruga)

Na prostoru Teočaka i Sapne uz Hajrudina Mešića djeluju i grupe Mehdina Hodžića (kapetana Senada) i Haseta Tirića.

Teočak i Sapna postaju simboli otpora i snage bosanskih vojnika.

ODBRANA TEOČAKA

“Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima računajući da je to svakako već njihova teritorija. Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih posebna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, pomognutim jedinicama iz Srbije i Crne Gore. Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se s uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali  – stalno nudeći pregovore i primirja. On tu demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku ‘Majevičku oluju’ – oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstvo boraca teočanskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak  – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi. Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna.” (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

GERILSKO RATOVANJE

“Svaka naša akcija urodila je plodom. Dobivali smo 10–15 pušaka i za kratak period od 50-ak ljudi stvorili 500 –600 dobro nauružanih ljudi. Sve što smo imali oružja oduzeli smo iz njihovih ruku.” (RADONČIĆEV )

Iako je na Teočak palo hiljade granata, ovaj grad ostao je tokom cijelog ratnog perioda neosvojivi bedem duboko uvučen u teritoriju koju su Milošević i Karadžić planirali pretvoriti u “čistu srpsku zemlju”.

“Na nama je isprobano sve što se imalo isprobati od strane srpskih formacija.” (RADONČIĆEV…)

Uprkos superiornijem naoružanju okupacijske snage su strahovale od branitelja Teočaka.

“S jedne strane smo se naoružavali, a s druge zadavali strah neprijatelju…” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

“Vrlo smo pažljivo planirali akcije napada na neprijatelja. Mogli smo se uspješno suprotstaviti jedino gerilskim načinom ratovanja. Oni su povremeno frontalno napadali oklopno-mehanizovanim sredstvima uz stotine i hiljade vojnika, ali naša odlučnost i hrabrost pokazala je da je Teočak bio i ostao bedem.” (… NOSONJA)

“Imali smo nešto zolja. Nismo se bojali kad nam tenkovi prođu preko naših linija. Ili ga pogodiš ili promašiš, ali pješadija nije mogla proći…” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

“Kapetan Hajro je bio izuzetno hrabar. Neprijatelja je doživljavao kao kukavice. Stalno nam je govorio da se ne trebamo bojati ni njihovog oružja ni tehnike.” (Radončićev)

Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”

PRVA TEOČANSKA BRIGADA

Prva teočanska brigada prvi put se spominje 4. 7. 1992. godine, a kasnije će promijeniti ime u 255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”. Tokom cijelog rata njeni borci učestvovali su u napadnim i odbrambenim djelovanjima i na mnogim ratištima van Teočaka.

“Iako nismo imali dovoljno boraca, uvijek smo davali dobrovoljce za druga ratišta. Učestvovali smo i u borbama na vozućkom i sarajevskom ratištu…” (… Muzej)

Prva teočanska brigada (255. slavna brdska brigada “Hajrudin Mešić”) tokom rata za odbranu Bosne i Hercegovine imala je 340 poginulih i 800 ranjenih boraca.

“S obzirom da smo sve vrijeme efektivno ratovali, moglo bi se reći da je to relativno malo poginulih u odnosu na težinu ratišta i broj bitaka koje smo vodili.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

Iako izloženi stalnim napadima i razaranju neprijateljskom artiljerijom, komandant Hajrudin Mešić je insistirao na vojnoj disciplini i viteštvu.

“Poručio sam svima da mi ne ubijamo kao što oni ubijaju i tako ćemo se čuvati do kraja. Koji god vojnik postupi suprotno, odstranit ću ga iz jedinice. Takvi nam ne trebaju!” (HAJRUDIN MEŠIĆ, RADIO TUZLA 1992.)

“Dok je Teočak još bio u okruženju, radili smo akciju deblokade. Ujutro smo pomjerili kompletnu liniju. Pomjerili smo neprijateljske snage, ali smo se susreli s civilima. Hajro je obustavio sva djelovanja 24 sata, da bi se civili izvukli… Neprijatelj se sutra do slijedećeg dana ukopao zbog čega smo imali veće gubitke. Uprkos tome Hajro je poštovao Ženevsku konvenciju.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK)

PLEMENITA MISIJA KOMANDANTA HAJRUDINA MEŠIĆA

“Dok se još pošteno nisu ni ukopale linije odbrane u nekim dijelovima ratišta Drugog korpusa Armije BiH, na najisturenijim tačkama odbrane kod Teočaka i Zvornika s lahkim naoružanjem, neustrašivi ratnici koje će pjesme opjevati kao ‘Lavovi Teočaka’, predvođeni Kapetanom Hajrom bilježili su pobjedu za pobjedom. U Tuzli niko nije mogao vjerovati da ima negdje neki komandant i takva vojska Armije BiH. Sve je to bila ratna vještina i hrabrost Kapetana Hajre, tada 33-godišnjaka, diplomca Vojne akademije u Beogradu, koji je na vrijeme prepoznao nečasne namjere vojske kojoj je služio. Viteškom borbom Kapetan Hajro je dao primjer cijeloj Bosni i Hercegovini kako se može boriti i protiv neuporedivo brojnijeg i tehnički superiornijeg neprijatelja.” (burek.blogger.ba)

Do oktobra 1992. godine, zahvaljujući djelovanjima Prve teočanske brigade, otvoren je koridor prema Kalesiji i Tuzli. Spojeni su Teočak i Sapna.

“Prema neprijatelju su postavljene snažne linije. Zvornik, Nezuk, Zaseok, Kovačevići, Zečija kosa. Spojili su se Teočak, Čaklovići, Čaira, Tusanovo brdo. Stvorena je ogromna slobodna teritorija. Imali smo liniju, mogli smo se braniti i mogli smo ići naprijed…” (RADA MEŠIĆ, supruga)

Hajrudin Mešić poginuo je u plemenitoj misiji, pokušavajući otvoriti koridor prema Srebrenici i pomoći opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice koji je mjesecima umirao od gladi i granata i koji je uprkos svojim nadčovječanskim naporima očuvao veliku slobodnu teritoriju. Ljudima, koji su mjesecima apelovali, molili, pozivali upomoć svoje saborce sa drugih slobodnih teritorija Bosne i Hercegovine.

Hajrudin Mešić tražio je od komande Drugog korpusa Armije RBiH da mu da oružje i municiju za otvaranje koridora prema Srebrenici.

“Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (RADA MEŠIĆ, supruga)

30. OKTOBAR 1992.

Noć uoči pogibije Hajrudin Mešić pjevao je s goduškim komandirom Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”. Preslušao ju je bar deset puta. Kažu i imao je pravo pjevati je, jer se kapetan Hajro, “Zmaj od Majevice”, u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”. (Mirzet Hamzić, Zvornik od izbora do Dejtona, “Glas Drine”, 1998, str. 503-507)

Akcija spajanja Kamenice, Srebrenice i Teočaka počela je u jutarnjim satima prema planu.

“Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (… Muzej)

Sve je išlo kako je kapetan Hajro zamislio, a zatim je uslijedio šok. Dok se s nekoliko boraca na položajima u Nezuku pokušavao skloniti u jednu kuću, geler granate ga je pogodio u leđa.

“Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’” (… PATARA, saborac)

Akcija je zaustavljena.

“U Teočaku je zavladala velika panika. Narod se bojao kako dalje. Nad Teočakom se nadvila tama, mislili smo da je sve gotovo…” (… NOSONJA)

VIJEST O POGIBIJI

“Ako smo u nevjerici u Tuzli osluškivali njegove sjajne pobjede u Podrinju, u još većoj smo nevjerici bili kad smo čuli vijest da je poginuo – u predahu bitke, od ‘gluhe’ topovske granate, tek jednog njenog čeličnog zrna koje će biti smrtonosno za najvećeg gaziju sjeveroistočne Bosne.” (burek.blogger.ba)

255. slavna brdska brigada “HAJRUDIN MEŠIĆ”

“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (DŽEVAD AVDIČEVIĆ BABAK, komandant 255. slavne brdske brigade “HAJRUDIN MEŠIĆ”)

Izvor: heroji.ba