Otac i porodica – Rastanci

Da li se vremenom čovjek navikne na rastanke od djeteta? 

Većina mojih prijatelja zna kako sam non stop u nekom poslu, imam osjećaj da od kada sam dobio svoj prvi posao s 14 godina nikad nisam prestao da radim i mislim o poslu i budućnosti. Trbuhom za kruhom sam prihvatio i moj trenutni posao koji predstavlja pravu poslovnu avanturu, koja je definitivno promijenila živote moje porodice i mene, ali će i odrediti krajnji ishod i tok našeg života u narednim godinama. Udaljenost od porodice je nešto na što čovjek teško može da se navikne, koliko god godina bili odvojeni svaki rastanak je isto bolan i tužan kao i prvi. Pretvaramo se da smo navikli, da smo jaki i da dobro podnosimo sve to, ali naše raspoloženje govori da je realnost drugačija.

Ono po čemu se razlikuje ovaj zadnji odmor od svih prethodnih, jeste što više nego ikad želim da budem blizu njih. Za one koji me ne poznaju, ukratko ću pokušat da objasnim situaciju. Posljednja poslovna prilika koju sam prihvatio je promijenila mnogo stvari, dala mi šansu za boljim životom ali me i natjerala da se prilagodim mnogim stvarima koje bi u normalnim okolnostima bile neprihvatljive. Naučila me da cijenim jednostavne stvari o kojima i ne razmišljamo uopšte u toku našeg života. Ipak jedna od najtežih stvari s kojima se moram nositi jest odvojenost od moje porodice koja mi nedostaje svake minute. Kod kuće me nema po tri mjeseca i onda taj godišnji iskoristim što je bolje moguće da vrijeme provedem sa svojom suprugom Dinkom i kćerkom Enom.

Izuzetak nije bio ni ovaj posljednji odmor, čvrsto sam odlučio da želim biti samo sa njima, te smo se uputili u Hrvatsku na ljetovanje nadajući se da će nam ovo biti jedan od boljih odmora. Ono što nisam očekivao jeste da će meni biti bolje nego što sam i očekivao, i da ćemo se ja i Ena ovaj put zbližiti bolje nego ikada do sada, da ćemo zajedno uživati u svakom trenutku dok mama pokušava da odmori malo od raznih obaveza. Radili smo redovno lude stvari, glupirali se i smijali, što je mami u nekoliko navrata zasmetalo ali ipak to je ono što rade tate i kćeri.

Provodimo vrijeme zajedno ne razmišljajući o problemima i pravimo perfektan ambijent za opuštanje.

brod

Ovaj put sam prihvatio njene uslove igre, igrao se raznih igrica, gledao crtane filmove, crtao i pravio razne stvari od kolaž papira, nosio je na ramenima po par sati kroz šetaliste, a ni igranje s barbikama nije izostalo. I na kraju kao nikad do sada osjetio sam da ja zapravo uživam da provodim vrijeme sa njom, a ona kao da je to saznala pa želi da budemo zajedno sve više i više vremena.

Valjda djeca imaju tu sposobnost prepoznati da li s njima zaista provodimo vrijeme ili smo samo fizički uz njih, a naše misli negdje na drugom mjestu.

Djeca također cijene kada im se bezrezervno daruje vrijeme i pažnja. Stoga, kada sam vidio da se i njoj dopada zajedničko vrijeme, pred kućnim pragom sam ostavio sve probleme i nedaće koje me opterećuju i odlučio ovaj put biti samo tata.

I prethodnih godina sam dolazio na godišnje odmore i pokušavao razne stvari da pridobijem njenu ljubav u što kraćem vremenu, ali nikad kao do sada nisam osjetio tu povezanost. Činjenica je da su mame te koje puno više vremena provode s djecom dok tata mora da ide posao. Za razliku od ostalih tata koji se svaku noć vrate u svoj dom ja sam udaljen 3000 kilometara. Nije da ja to baš želim, ali ja sam jedan od onih koji kroz život prolaze sami, koji su od roditelja samo prihvatili savjete i odlučili da krenu u avanturu zvana “život”. Nisam dobio milion na lotu niti imam bogatog rođaka pa da mogu sebi priuštiti da do kraja života ne moram ništa raditi. I šta mi preostaje?

Nekako se moram izboriti za dječju ljubav, biti drugačiji. možda popustiti i kada smatram da ne bi trebao. Ako to znači nosanje djeteta na ramenima po par sati to ću i uraditi. Ako se jako smije na moje gluposti, onda neću prestati dok i sam ne osjetim bol u stomaku od smijeha. Djeca nas vide kao veliku igračku. To je jednostavno u opisu tatinog posla. To je način kako da se izborim za mali dio njene ljubavi, tog malog slatkog bića. Vrijeme koje nemamo ćemo kompenzirati time što će naše zajedničko vrijeme biti intenzivno, kreativno i kvalitetno. Najvažnije je da budemo sretni dok provodimo to vrijeme.

Na kraju, kada poslije nekog vremena vidite dječji izraz lica, doživite njihov smijeh shvatite da je to najveća nagradu koju možete dobiti. Kada doživite da dijete ide stalno za vama, da skače po vama, i da vam suludo vjeruje na svaku riječ a onda potajno uputi poljubac. Tek onda srce postaje još mekše i polako popuštam te pristajem da se odreknem nekih ciljeva kako bi imao što više vremena da provedem sa njom.

Kako obično biva vrijeme koje prolazi u znaku zabave i dobrog raspoloženja po defaultu baš uvijek prebrzo prođe. A onda zadnji dan dolazi, ono najteže, rastanak.
Iako ne pokazujem znakove da mi je jako loše, stišćem zube i koristim svu snagu da kontrolišem emocije. Muškarci nisu ti koji trebaju da puste suzu i pokažu slabost osim ako baš ne mogu da se izbore sa tim.

Došlo je vrijeme kada se vraćam svojim poslovnim obavezama, i znam da kćerku Enu neću vidjet sljedeća tri mjeseca. Pokušavajući da se naviknem da nije uz mene svjestan sam da odlazak od djeteta nije nešto što vrijeme može izliječiti.

Pakujem stvari i u meni se stvara neki osjećaj krivnje što moram da je napustim. Iako bih trebao znati da je to što radim potrebno i da tata mora raditi kako bi nam svima bilo bolje. Razdvojenost od preko 3000 kilometara je jača od mene i ne da mi mira, a ta krivnja koju osjećam sve je veća kako je Ena starija, jer smatram da joj uskraćujem vrijeme koje ona zaslužuje.

Razmišljam o mnogim stvarima dok se vozim avionom prema Dubaiju. Kako to obično ide, u glavi vrtim svaki trenutak kojeg smo ja i Ena proveli zajedno. Gdje smo bili? Šta smo radili? Sjećam se njenog smijeha, hodanja, trčanja i spavanja, njenih emocija koje stidno prikriva i još nema hrabrosti da ih ispolji.

Mozak radi već ubrzano, razmišljam što bi mogao drukčije napraviti. Da li bih mogao biti uz nju i ostvariti opet neke ciljeve u životu, da li mogu išta da uradim da budemo sretniji. Da li bih Eni mogao pružiti bolje djetinjstvo, i onda najteže pitanje je kako to učiniti?

Skinem osmijeh sa svog lica i pitanjem – Hoće li sljedeći put biti lakše i hoću li manje razmišljati o tome koliko mi Ena nedostaje? A odgovor već znam.

Neće mi biti lakše niti ću ja prestati razmišljat o tome sve dok sam daleko od kuće i daleko od svoje porodice.Svaki put je sve teže jer se sve bolje slažemo, a uskoro kreće u prvi razred osnovne škole što za mene predstavlja važan trenutak u životu.
Ipak dolazim do zaključka, ovaj put odlazim sretniji jer smo svoje zajedničko vrijeme iskoristili maksimalno dobro, zabavno i ludo. Ovaj put ona više nije mala bebica, već djevojčica koja me razumije i koja očekuje da budem uz nju, njen oslonac u životu.

kada sve to zbrojimo i oduzmemo, ipak uvjeren sam kako dajem sve od sebe, i kako je to za sada najbolje što mogu. Nije najlošija stvar ta što sam daleko i udaljen, što ne mogu da budem uz one koje volim, što kada im je težak dan ne mogu da ih zagrlim i kažem koliko mi znače.

Ali definitivno je činjenica da moja Ena postaje zrelija osoba, da sada možemo zajedno raditi mnogo više stvari i biti sretniji u životu. Sve to mi daje ogroman razlog da se potrudim još više i pokušam napraviti neke promjene u životu.

I da li bude lakše s vremenom? I sami znate odgovor. Ne bude, niti će biti.

Autor Haris Čengić