Nevinost bez zaštite

U filmu Gorcina Stojanovica Ubistvo sa predumisljajem pitaju glavnog junaka Bogdana Bilogorca gdje je ranjen. U nogu. A mislis gdje? Na Medvjedjoj glavi. A gdje je to? Na Tursunovu brdu. A gdje je to? Kod Teocaka. Odma’. Imajuci u vidu da je film nastao jos za vrijeme rata u BiH, moze se reci da je ovaj bivsi Sarajlija i mladi beogradski reziser imao dobru informaciju o tome na kome bi lokalitetu u BiH srpski vojnik mogao najprije stradati. Bas kao da se informisao kod onoga koji je te iste vojnike slao najcesce unepovrat. Generalstaba Vojske Jugoslavije u Beogradu

Napisao i snimio: Nisvet Dzanko

I sto jest – jest. Silu jada su pripadnici Prve slavne brigade “Hajrudin Mesic”, braneci svoja sela na najisturenijim obroncima Majevice tokom rata, zadali Generalstabu u Beogradu. I ne samo zato sto su bili izvrsni borci, sto nisu imali drugog izbora, nego i stoga sto su sve vrijeme u svojim rukama imali i adut vise. Branu Snjeznickog jezera zajedno sa svom njegovom respektabilnom akumulacijom koja se sad pa sad svom silinom mogla sruciti u Ugljevik. Beograd je pred ovim problemom bio nemocan i nakon nebrojenih neuspjelih osvajackih pohoda na teocanska sela, sjetio se jedinog moguceg rjesenja. U pomoc su pozvali Ruse ciji se kamp i pet godina nakon sto je opasnost prosla nalazi ispod same brane.

Danas se do Bilalica, Jasikovca, Starog Teocaka, Huseinovica, Krsca, Snijeznice, sela koja se jednim imenom zovu Opcina Teocak, i Snjeznickog jezera dolazi asfaltnim putem iz Tuzle u pravcu Bijeljine za pola sata voznje. Prodje se Banj brdo, kod Priboja smota desno kroz rusku bazu i odmah ste u Snijeznici. Veoma interesantna perspektiva za onoga ko ovaj kraj poznaje samo iz posljednjeg rata. Sve je na tom putu tako drugacije da covjek ni svoje vlastite rovove na Kolimeru i Seljublju ne moze prepoznati. U ratu je put do Teocaka isao alternativnim pravcem preko Kalesije, Medjedje, Sapne (danas takodjer opcine), Godusa, i trajao daleko duze. Mnogo duze… Jah.

Strategija saran
Ulaz u Snijeznicu je 7. jula 2000. godine bio obiljezen informacijom da taj dan prvi put na ovome jezeru startuje sedmo drzavno prvenstvo u sportskom ulovu ribe na plovak. Tu u ribarskom naselju je na licu mjesta lakonski rijesena jedna od najvecih bosanskohercegovackih lingvisticko-kulinarskih dilema. Na jednoj improviziranoj brvnari iz koje mirisu cevapi ne stoji ni cevabdzinica, ni cevapcinica, ni nikako drugacije do – cevapara. Ovdasnje vlasti ocito jos uvijek nisu svjesne blaga koje imaju pa je turisticka ponuda na Snjeznickom jezeru tek u povoju. A dovoljno je uloziti tek malo napora i ovdje napraviti raj za ribare i kupace, sto bi se za par sezona visestruko vratilo imajuci u vidu da je u sjeveroistocnoj Bosni vec ocita zasicenost Modracem i njegovim sadrzajima. Snjeznicko jezero moze biti idealno izletiste kako za Tuzlake tako i za stanovnike Ugljevika, kojima je i najblize, i koje je, ustvari, i napravljeno za potrebe ugljevicke termoelektrane. Ipak, danas stvari stoje tako da su se do pocetka takmicenja u ribolovu prijavili svi takmicari izuzevsi one iz Republike Srpske. Pruzaju otpor, sta li, a istinski nema nijednog razloga da se bilo kome gadi doci na rijetko cisto Snjeznicko jezero, puno sarana, babuske, crvenpera, klijena i zmija bjelouski.

Ilustracije radi treba reci da se povratnicka srpska porodica vratila cak u kucu u Herama na kraju jezera suprotnom od brane u kojoj je tokom rata bila komanda Teocanske brigade. To je moguce tim prije sto odmah ispod te kuce na samom jezeru, kao na isturenom komandnom mjestu, Fadil Banjanovic Bracika uz ribarske stapove kuje strategiju povratka svih na svoje. Vrijeme je pokazalo da su se do sada svojoj kuci vratili uglavnom oni koji su njemu vjerovali. Oni koji nisu, kao, naprimjer, Bijeljinci koji su kraj rata docekali tu na jezeru kod pravoslavne crkve u selu Rastosnici, potopljene osamdesetih godina za vrijeme pravljenja akumulacije, sada u sarajevskom Aerodromskom Naselju, prevareni, cekaju delozacije. Sa Bracikom se kad-tad kuci vracaju svi koji to zele, a valjda ce doci dan da i on smiraj u svome Kozluku nadje.

Krstac, a zovu ga Centar
U Teocaku gotovo da nema mjesta gdje se mogu kupiti novine. U cijeloj opcini postoji samo jedna trafika. Nalazi se u Krscu pored novoizgradjene opcinske zgrade. U njoj je i najnoviji broj Dana.

– Pasa kako ti idu Dani?
– Najbolje. Prodam svih pet komada.

Pa dobro. Nema se. Pet po pet. Nije ni lose za Teocak, u kome ne postoji nista sto bi se moglo nazvati preduzecem u kome bi se zaposlili demobilisani borci i gdje bi se marka mogla zaraditi. Ljudi se snalaze kako znaju i umiju. Imaju zemljoradnicku zadrugu u kojoj putnik namjernik za osam maraka po litru moze kupiti rakiju Teocanku, koja je jos 1978. godine dobila srebrenu medalju u sarajevskoj Skenderiji. Jos samo ako putnik namjernik sa sobom ponese svoje prazne flase, kojima je zadruga deficitarna, uz rakiju ce dobiti i originalnu etiketu koju moze zalijepiti kod kuce.

Za Krstac je vezana jedna neuobicajenost. To je centar opcine i cisto bosnjacko selo, a selo koje se nalazi odmah preko Snjeznickog jezera je srpsko i zove se Dzemat. Teocak je inace jedan raj za ljude koji se bave jezikom. Primjera radi, u Teocaku se ne kaze rat, nego rato. Rod srednji. Ono. Bilo bi itekako zanimljivo procitati tekst napisan teocanskim dijalektom, isto kao sto bi bilo dobro da postoji kakva dostupna knjiga koja govori o historiji ovoga kraja. Nesto od te burne proslosti se ipak da naslutiti. Treba samo sici do dzamije na kraju Starog Teocaka. Pred njenim vratima su ogromna kamena djulad, a u njoj i danas stoji zapisano: “Ova casna dzamija postoji i sluzi od 1548. godine nase ere, a po hidzretu od 968. godine. Osvojena od Madjara i uspostavljena po sultanu Bajazitu II.”

Njeno zdanje, po kazivanju lokalnog imama, u vrijeme Madjara bilo je crkva, pa je, dakle, puno starije od datuma sa kojim je postala dzamija. To ide u prilog prici njenih dzematlija da se radi o najstarijoj dzamiji u BiH, koja danas, na sramotu onih kod kojih su pare za obnovu dzamija, prokisnjava. Odmah pored nje su ostaci nekakve stare kule. I kula i dzamija su, “kad je bilo rato”, bile na samoj liniji fronta. Borci sa tih linija pricaju da je dzamija iz svih orudja gadjana nebrojeno puta sa Tursunova brda. Iako se radi o sto-dvjesta metara vazdusne linije, pogodjena je tek jedanput iz rucnog bacaca. Sam Bog je cuvao. Kula je, opet, posebna prica. Sa svake njene strane su sehitluci. Kopajuci rov na samoj kuli, borci su iskopali i jedno granitno djule nevjerovatnih dimenzija. Jedan je kroz jednu rupu u kuli bacio kamen. Nije cuo kad je pao. Ovdje vjeruju da se u njenim neistrazenim njedrima kriju mnoge tajne. Jos samo kada bi u ovoj nesretnoj zemlji postojala institucija kojoj bi one bile interesantne.

Problem nije samo u kuli i dzamiji. Ova zemlja najprije ima obavezu prema stanovnicima Teocaka. Oni su svoju obavezu prema zemlji, kada joj je najvise trebalo, najcasnije odsluzili. Na celu sa rahmetli kapetanom Hajrom, sa Babkom. A danas?

Teocak je danas u teskoj ekonomskoj situaciji. Mori ga susa, a zivi od zetve. Gleda Teocak u nebo i nada se kisi. Na veliku vodu u Snjeznickom jezeru niko jos ozbiljno ne racuna. Trebaju pare, a para nema. Teocak jeste siromasan, ali bi ono sto se zove Federacija bez njega bilo daleko siromasnije. Ko ne vjeruje, neka pita Ruse.

Izvor: bhdani.ba