Majevička oluja – Kapetan Hajro poručuje da nijedno četničko uporiššte nije sigurno

Da se četnici nisu prvi put susreli sa “Olujom”’ tek 1995. godine pokazuje i sam naziv operacija deblokade Teočaka i spajanje sa Sapnom i dalje sa Tuzlom 1992. godine, ‘Majevička oluja’. Našš novinar N. Hasanbegović napravio je slijedeći zapis u Ratnoj Tribini od 4. septembra 1992. godine.

Ni četiri sata napornog pješšačenja od Godušša do Teočaka nije umanjilo naššu žželju da obiđemo to famozno utočiššte “islamskih fanatika i mudžžahedina”, kako ih nazivaju srpska sredstva informisanja. (radi se o četničkim novinama NIN i srbo-četničkoj televiziji Novi Sad).

Put je do skora bio veoma opasan. Četnici iz Gornjeg Lokanja, Laza i Čaklovice gotovo u potpunosti su prekinuli put od Teočaka do slobodnih područja Sapne. Prilikom jednog pokuššaja grupe civila da se domognu slobodnih teritorija Sapne, na mjestu zvanom ‘Curin grob’, između Gornjeg Lokanja i Laza, zarobljeno je 82 civila. Svi oni, goloruki i nenaoružžani, postali su žžrtvama, zločinačkom politikom zaslijepljenih, svojih komššija iz Gornjeg Lokanja. Narod Teočaka im to nikada neće oprostiti ni zaboraviti….

Uz to prolazimo kroz selo Laze koje je sada pod kontrolom Oslobodilačkih Snaga Bosne i Hercegovine Teočak, a sa lijeve strane puta, smješštene na jednom visu, okolinom dominira selo Čaklovica. Doskora je to bila neosvojiva tvrđava, najjače četničko uporiššte u ovom kraju. Sada je i ono u rukama neustraššivih momaka iz Teočaka.

Prvi dan proveli smo na Krstacu, gdje smo bili smješšteni. Već na prvi pogled lahko se uočavaju posljedice granatiranja projektilima najrazličitijih kalibara. Najvišše je stradao dio sela oko džžamije, koju su četnici gađali sa najmanje 300 razornih projektila. I tokom obilaska Bilalića, Uzunovića, Starog Teočaka, Jasikovca i Sniježžnice slika je gotovo istovjetna: glavna meta granatiranja bradatih šumskih spodoba su džžamije. Ona u Jasikovcu pogođena je zapaljivom bombom te je u potpunosti izgorjela. I ostale nisu mnogo bolje proššle.

Od sela na ovom području najvišše su stradali Jasikovac i Sniježžnica. Izložžena svakodnevnim granatiranjima iz četničkih uporiššta iznad Priboja i Ugljevika ova sela se sistematski unišštavaju i rušše.

Ipak, ljudi iz ovog kraja zrače nevjerovatnim optimizmom, čak i samouvjerenoššću. Uvjereni u konačnu pobjedu, gubitak u materijalnom smislu ne smatraju kao neššto veliko u odnosu na ono ššto im donosi konačna pobjeda nad agresorom. Prilikom posjete Bilalićima pokazali su nam srpsku zastavu zaraboljenu u nedavnim borbama, a jedan borac je uzviknuo: “Evo doššli novinari, hajmo da napadnemo četnike.” U Uzunovićima smo imali priliku da vidimo dosta neeksplodiranih ubojnih sredstava. Nesibu Adbulahoviću tenkovska granata je probila zid i zaustavila se u garažži, srećom nikoga nije bilo unutra.

Borci ovog kraja postigli su značajne uspjehe posljednih dana. Oslobađanjem sela Laza i Čaklovice otvorili su put iz Teočaka do Sapne i dalje prema Tuzli. Time je ova važna komunikacija postala prozorom u svijet ovdaššnjeg naroda. Ali za ove neustraššive momke nema puno vremena za odmor. Već drugi dan naššeg boravka vidjeli smo da se vojska sprema za akciju. Upitali smo N., komandira čete, ššta se to radi, a on nam reče: “Odosmo da očistimo Čaire.” Tako je i bilo: N. se brzo vratio, akcija je u potpunosti uspjela i jošš jedno važžno uporiššte je pod kontrolom OS BiH Teočak. N. se vratio vidno zabrinut, a ubrzo saznajemo da je razlog tome ššto mu je cimer Eso ranjen. Rasprskavajući metak ga je ranio u obje ruke, ali izdržžaće to Eso, izdržžao je i gore i težže boli, kad su četnici klali i palili po rodnim mu Jusićima.

U ovoj munjevitoj akciji ranjena su još tri našša borca, a četnici su zauvjek ostali bez pet svojih bradatih kolega. Sutradan se linija fronta utvrđivala, a borci su odbili manje pokuššaje neprijatelja da se ponovo probiju u novooslobođeno selo. Taj dan bio je dovoljan da se ‘napune baterije’ i krene u dalje napredovanje. Ubrzane pripreme su se odvijale, mineri i izviđači su radili svoj posao, a borci naveče dolaze na svoje položžaje- na redu su Glavoričak i Vasiljevići.

U ranim jutarnjim satima, 19 avgusta 1992. počela je akcija Hajrinih lavova. Oko osam sati našša ekipa je stigla u selo Čaklovicu, a akcija je već uveliko trajala. Stubovi dima i zagluššujuća pucnjava govorili su o žžestini okrššaja na potezu prema Rastoššnici. Ulazak u Čaklovicu ostavio je na nas poseban utisak. Gotovo tri kilometra dužžine sa obje strane puta osigurano je dobro utvrđenim rovovima, a od praznih sanduka za municiju i brojnih čahura od PAM-a, PAT-a i minobacača gotovo se ne možže proći putem.

Međutim, pred naletom lavova Majevice i Teočaka i ovako utvrđenje je moralo da istakne bijelu zastavu. Na komandnom mjestu zatičemo Kapetana Hajru, koji je vidno zadovoljan dosadaššnjim tokom akcije, virtuozno rukovodi svakim pokretom svojih jedinica. Rama uz rame sa ratnicima zatičemo i Abdurahmana H., predsjednika Ratnog predsjednišštva opšštine Ugljevik.

Već oko 12 sati javili su da su Glavoričak i Vasiljevići oslobođeni i da našše snage imaju otvoren put za ulazak u Rastoššnicu. Međutim, da bi se izbjeglo veliko stradanje civila u tom mjestu, Kapetan Hajro je naredio da se borbena dejstva zaustave. Njegov moralni lik i kodeks pripadnika OS BiH nije mogao dozvoliti ubijanje civila, a Rastoššnica će ionako biti oslobođena. Kapetan je bio izuzetno zadovoljan učinkom boraca i vidno raspoložžen.

Nedugo nakon završšetka akcije, dok se u daljini još čula sporadična pucnjava, pred komandu je stiglo zarobljeno vozilo LADA-NIVA, registrarske oznake JNA M-7336, na kojoj pišše “Oružžane snage Srpske Republike BiH”. Pogledavšši u putne naloge utvrdili smo da se radi o vozilu zloglasnog četničkog komandanta sa Majevice, pukovnika Mileta Dubajića. Ovo je drugi put da ovaj zlikovac bježži ispred našših oslobodioca (prije ove akcije na Čaklovici mu je zarobljen oklopni transporter)

U ovoj akciji imali smo tri ranjena borca, od kojih je jedan preselio na ahiret. Edhem O. iz Godušša (predvodio zvorničke snage koje su učestvovale u ovim akcijama), Admir N. iz Sniježžnice i Smajl Brkić iz Bilalića. Smajl je nažžalost od zadobijenih povreda podlegao na putu prema bolnici u Tuzli. Četnici su putem SIM radija priznali ššest poginulih i 12 ranjenih. U tačnost njihovih navoda ne žželimo ulaziti.

I dok se umorni, ali zadovoljni vojnici vraćaju prema Teočaku pitamo Kapetana Hajru: “Ššta je sljedeće?” Zagonetan osmjeh ne otkriva nam puno, ali dodaje: “Nijedno četničko uporiššte nije sigurno!”