Iz Teočaka se već nogom možže stati na vrh Majevice

Ako koga pitate u Teočaku ili Sapni o brigadama Hajrudin Meššić i 206. zvorničkoj, reći će: “Mi smo jedna formacija. Padne li granata na Teočak, isto kao da je pala na Sapnu ili Godušš. Krenu li četnici na bilo kom dijelu fronta, svi skačemo na noge.”

Zato je, valjda, Teočanska slavna, a Zvornička vitešška.

Nedavno su u Sapni ugostili jednog Sarajliju. Četnici krenuli pješšadijom na slobodni teritorij Zvornika i onda trka od početka. Iz kuća istrčavaju oni ššto u na odmoru, bunovni, sa pušškama, sa njima sprintaju ratnici, hitaju svi seoskim drumovima i opći metežž se smiruje nakon pola sata, jer su svi na svojim mjestima, a desetina interventnih vodova, koji su specijalnost ovih brigada, spremni su na kontraudar. Posljednji stižžu ranjenici na šštakama i tražže svoje mjesto. š“Što je ovaj narod ratoboran!”, promucao je Sarajlija.

ŠŠemsudina Ćosića, velikog zvorničkog ratnika, upoznao sam kad je u jednoj od silnih četničkih ofanziva na ove krajeve prepješšačio na šštakama, sa bolovima u ranjenim nogama, sve od Ðurđevika do Sapne. To je oko 42 kilometra. U posljednjim četničkim pokuššajima da vrate ono ššto su oslobodili Zvorničani i Teočani oko releja na Majevici, ŠŠemsudin je na jednom mjestu sam dočekivao četnike na desetak metara od rova. Čulo se na motoroli: “Ne pušštaj ih ŠŠemso, a on je odgovorio: ”Ma, pustiću ih !”

Zavihorile zastave

Nikad četnici nisu udarili da nisu bili vraćeni i jošš i otjerani natrag. Dogodilo im se to i ovih dana kad su, polovicom maja, čačkali mečku oko Releja. Ratnici ŠŠemse Muminovića i Džževada Avdičevića Babka razjare se i otjeraju ih desetak kvadratnih kilometara u pravcu releja.

ŠŠemso i Babak su mi uvijek pričali o tom čudu svog kontraudara. Za svaki dio fronta oni imaju spremljen plan koji se odmah pokreće protiv bradonja. Tako je, za samo nekoliko sati borbe, vraćeno dosta kota. Uzeti su Kikovi, pa južžnije Tomanića kosa i Spasinovine. Čuveni ratnik Senahid Hodžžić Doktor, koji je od tog zanata, uzeo je, kao usput, i Suhu Česmu stigao dvjesto metara od releja. Kažžu, relej je bio prazan, ali pun mina koje su svuda okolo neštedimice posijane. I ššta će, kud će, vrati svoju jedinicu par stotina metara natrag.

Sa lahkoćom su na ovim oslobođenim kotama zvornički i teočanski ratnici unišštavali četnička utvrđenja. Zvorničani su proššli sa tri lakšše ranjena, ali ššest boraca iz Teočaka na ovom pohodu poginulo je od tenkovske mine; svi iz Tukinog diverzantskog voda. Gubici četnika su stravični. Višše od sto ih je likvidirano u ovim borbama. Zvorničani i Teočani ih istjeruju iz rovova bez jačeg naoružžanja. Sa pušškicama. Ginu, uglavnom, pri pokuššajima bijega iz izuzetno dobro utvrđenih rovova.

Od Kalesije, iz 205. brigade, dolaze vijeste o zauzimanju Lisača i presijecanju jedinog puta prema Stolicama. Od tamo udaraju sve češće detonacije. U isto vrijeme, na ovoj strani se pokuššava razminirati prostor oko Stolica. Zvorničani uzimaju Veliku Jelicu, južžno od Stolica, i time Relej ostaje u okružženju. Četnici, na vezi, psuju. Kupe sve žživo po Bijeljini, Ugljeviku, Loparama, prazne kafane. Čuje se kako jedan od komandanata vriššteći naređuje: “Zađi po kućama i sve kupi!”

Momci iz Hajre Meššića i zvornički vitezovi sačekaju i unišštavaju tri kamiona četnika. Jednog jedinog prežživjelog posjetit će sutradan Radovan Karadžžić u bijeljinskoj bolnici. Na drugoj strani, jedan od zarobljenih reći će naššim borcima: “Ja sam samo portir iz logora Batković.” Tri mladića iz diverzantskog odreda HAP prepoznat će u njemu Srbina koji je zbog humanog i ljudskog odnosa prema njima bio maltretiran i zatvaran. Od tog trenutka on će žživjeti kao njihov gost kojem ne smije niššta nedostajati.

U ovim borbama stradali su i komandant semberske brigade Krsto Nedić i njegov načelnik šštaba.

Nakon tri dana razminiranja i bezuspješšnog pokuššaja da se teren oslobodi za ofanzivna djelovanja, čuje se kako su Kalesijci morali napustiti Lisače, a četnici se sa velikim pojačanjima rasporedili oko Releja.

Nakon tri dana, četnici pokuššavaju vratiti stare položžaje. Artiljeriju ne smiju upotrebljavati, jer su im položžaji blizu, pa ako podbace…

Odmah pokuššavaju pješšadijskim i minobacačkim napadima vratiti izgubljeno, ali za jedan dan ŠŠemsini momci sa lahkoćom i sigurnoššću odbijaju devet četničkih pokuššaja. Stradanje četnika je veliko, premda napadaju sa elitnim jedinicama panterima i Mandinim četnicima. Dan prije, srpska televizija, da bi ohrabrila plaćene Somborce, koji ni za žživu glavu nisu htjeli na Majevicu, prikazuje Mandu, četnika, kako dovikuje svojim jedinicama: “Jurišš, ubijaj!” Malo zatim su upadali u puste rovove, za koje nisu znali jesu li u njima našši momci. Već sutradan je i četnik Manda tešško ranjen.

(Mitar Maksimović, zvani Mando, nije poginuo taj dan, već je smrtno nastradao u saobraćajnoj nesreći decembra 2002 godine. Ipak je dobro zakino i ovaj četnik rodom iz Donjeg Zabrđa, koji je bio komandant jedinice “Lavovi sa Majevice” (prvo su se zvali Obilići), iako se zna ko su pravi, jedini i istinski Lavovi Majevice.)

Mandini četnici platili su glavom, a nisu bolje proššli ni višše puta obnovljeni podmlađeni panteri. Skruššeno su javljali o pogibiji jednog od svojih komandanata. Ko je- šta je, Zvorničani nisu uspjeli saznati. Uglavnom, nisu sutradan, nakon devet bezuspješšnih pokuššaja, djelovali ubjedljivo. Pokuššali su, opet, ššest napada i svaki im je sasječen u početku.

Ne možže višše artiljerijom, pa su četnici nemoćni da bilo što ozbiljnije urade. Kažžu Zvorničani i Teočani da četnicima artiljerija nije pomogla do sada, a neće ni nadalje. ŠŠemso Muminović, u sto bitaka dokazani komandant Zvorničana, veli da su Srbi na ovim prostorima gotovo odustali od artiljerije. Čuo ih je da kažžu: “Ove budale, gađao ili ne gađao, oni u svome. Ne koristi.”

Čitam problem je u tome ššto četnici višše ne smiju udariti na žžestoke borce ovog kraja. Uvijek plate glavom. Nakon genocida u Zvorniku, kad su mahom ubijani samo mladi mušškarci, evo četnici plaćaju hrabrost ovih ljudi koji su konačno u ruke dobili kakvo-takvo oružžje za odbranu. Danas im ne mogu niššta, u to se Srbi uvjeravaju po ko zna koji put. Gotovo nijedna akcija ove dvije brigade Armije BiH nije bila bez uspjeha. Pitam ŠŠemsu koje su im akcije najbolje:

“Sve su biseri”, kažže ŠŠemso, “počevši od Banj-brda, kad je za samo sat pala ova četnička tvrđava, a borci Godušša dovukli u Tuzlu 11 zarobljenih četnika. Akciju na Klisi, kad je makar malio dio duga vraćen za stravične zločine u Ðulićima, gdje je ubijeno 756 civila, uglavnom mladih mušškaraca. Za nekoliko sati Zvorničani su likvidirali 174 ili 175 četnika, uz minimalne gubitke. Boškovići, u kojima je dvostruko veće stradanje četnika, Kovačevići, gdje je u aprilu 1993 godine uniššteno sedam tenkova, a jedan transporter zarobljen.