Potresna ispovijest djevojke iz Teočaka

Rat mi je oduzeo obje noge ali zahvaljujem Bogu što sam živa.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini mnoge životne sudbine promijenile su svoj tok, te danas mnogo ljudi i ne voli da se sjeća tih ratnih godina. Mnogi su u ratu ranjeni, povrijeđeni, osiromašeni ali i danas dan žive svakodnevno sa tim. Većina ne voli svoje tužne sudbine da dijeli i priča ih te tako se prisjeća šta je sve sudbina bila nekome od nas.

U Teočak za vrijeme rata sam  izgubila obje noge. Nije joj lahko pričati i prisjećati se te noći, ali je veoma hrabra odlučila ispričati svoju priču i našim čitateljima poslati poruku da čovjek u životu treba da bude hrabar i jak, bez obzira što ti životna okolnost odredi drugačiji tok i oduzme ti nešto bez čega ne možeš funkcionisati kao što mogu drugi. Na život bez nogu je navikla, priznaje teško je ali živjeti treba.

Njenu potresnu ali hrabru priču prenosimo vam u cijelosti.

Bilo je ta prokleta 92.god.Ja sam bila i suviše mlada da bi ozbiljno shvatila šta znači ta riječ “rat”.

Samo znam da su stariji svi bili zabrinuti i da su pričali o tome. Osvanuo je i taj petak, majka nas je spakovala da idemo u Zenicu kod nane i dede, sve je bilo tiho narod je već uveliko napustio selo, samo nas je naš cuko pratio do stanice i on je bio čudan kako da je osjetio šta se dešava.

Stigli smo u Zenicu i samo bi po nekad na radiju čuli kako se uveliko ratuje kod nas u Teočaku i kako iz dana u dan narod gine.

U Zenici sam bila do `94. godine i odjednom sam osjetila jaku želju da se vratim u svoj rodni Teočak. Mada sam znala da je još uvijek rat i da narod gine iz dana u dan.

Odlučili smo i vratili se ni ne sluteći šta me čeka i da će se mojim povratkom moj život potpuno izmijeniti.

Ja sam i te `94-te bila mlada nisam imala ni 16 god. Kad sam se vratila kući bilo je sve drugačije nego u Zenici, ja sam bila živahna puna života vesela i uvijek nasmijana.

Osvanuo je taj kobni dan 01.06.1994. Spremala sam se da idem na svadbu kod rođaka. Došlo je večer ja i drugarice, moj momak tadašnji i rođak smo krenuli na tu svadbu ne sluteći šta nas čeka.

Nakon nekih 15 minuta kad sam se udaljila od kuće počelo je granatiranje i odjednom sam vidjela jak bljesak i osjetila jak bol. Ležala sam nepomična na zemlji. Elvir taj moj bivši momak pocijepao je svoju košulju i dao mi da stegnem nogu da ne krvarim. Alija je ustao i skrio se uz obližnju kuću , a ja i Elvir smo ostali tu. Meni je granata odbila jednu nogu, držala sam je u ruci.

Prevezeni smo do naše ambulante, tu su nam ukazali prvu pomoć i onda smo sanitetom prevezeni u Kantonalnu bolnicu u Tuzlu gdje je meni i druga noga amputirana.

U bolnici sam ležala skoro 6 mjeseci. Sa Elvirom sam se viđala skoro svaki dan dok smo tu bili, poslije je on izašao iz bolnice i otišao svojim putem.

Ja sad imam 35 godina i još uvijek sam vesela nasmijana i puna života. Mada je teško kroz život jer nije lako bit bez obje noge al’ se borim i zahvaljujem svaki dan Bogu što sam uopšte živa, molim se za zdravlje Muhameda Mujkića jer je je tu večer on spasio moj život.

Autor: Sejfudin Halilović