Teočanin u Južnoj Americi: Moja priča Asmir Saračević

U vrijeme masovne nezaposlenosti mladih, privremeni poslovi u inozemstvu postaju sve traženiji. Asmir Saračević iz Teočaka je jedan od njih koji je odlučio otići u Južnu Ameriku kako bi pomogao svojoj porodici da preživi. Ovaj mladi Teočanin kaže da njegovi sugrađani nemaju drugu opciju osim otići.

“Situacija u Teočaku za nas mlade je bezizlazna. Grad je već desetak godina blokiran i niko ovdje ne vidi nadu. Šansa da ovdje zaradim za budućnost je nikakva”, kaže Asmir Saračević,koji je ovih dana došao na odmor u Teočak iz Čilea.

“Moja generacija besciljno tumara gradom. Ako imaju za popiti kafu, to im je uspjeh. Nisam se mogao pomiriti s tim da čekam budućnost, želio sam se boriti i izboriti se za svoju budućnost. Otišao sam u Južnu Ameriku da zaradim za svoju porodicu i za svoju budućnost”, kaže ovaj mladi Teocanin.

 

Rođen je 1986. godine u Bijeljeni,za vrijeme rata njegova porodica bivaju protjerana iz Glinja dolaze živjeti u Teočak. Teško se živjelo. Porodična kuća im je izgorjela i sve se moralo raditi nanovo. “Bio sam baksuz klinac, baš kao što je i većina djece danas u Teočaku. Valjda ima neka energija izgubljenosti i nemoći koja stvara opću nervozu kod djece, a vjerovatno se sve prenosi sa roditelja koji strahuju nad egzistencijom svoje djece. I moja raja se čudno ponašala. U Teočaku je i danas tako. Djeca su po cijeli dan bukvalno spojena za kompjutere, sve manje izlaze iz kuća i po cijeli dan ispijaju Colu i igraju ratne igrice kao što je ona po imenu Strike.

Kaže da nosi uspomene iz dječačkih dana, ratnog, porušenog Teočaka i izgubljenosti kojoj je bila izložena njegova generacija. Zato uskoro planira otvoriti “Teretanu”, gdje će djecu učiti da se moraju boriti za sebe, biti disciplinirani i usredsređeni na svoje ciljeve. Facebook, igrice, kompjuteri i brza hrana bukvalno vladaju djecom koja se ne mogu snaći u svemu tome, a ni njihovi roditelji. “Imam iskustvo koliko je meni bilo teško odrastati i želim to iskoristiti kako bi djecu otrgnuo od pošasti današnjeg društva: droge, besmislenog gubljenja vremena u igricama i na Facebooku.”

Već je s 10 godina, neposredno nakon očeve smrti, znao da će ići u inostranstvo . Vrlo teško je podnio gubitak oca kojem se divio. “Učio me da se borim i zahvalan sam mu na tome. On je moj uzor, on je bio ‘fajter’ u teška vremena.”

habi 1

Asmir je u Južnu Ameriku otišao 2012. godine. Majka ga je pokušala odvratiti, ali bio je donio čvrstu odluku da krene za kolegama. Bio je duboko svjestan da veći iz njegove generacije nemaju šansi za osiguranje egzistencije u Teočaku.

Ipak teško mi pada kad mislim na majku: ipak je ona majka. Često razgovaramo i gledamo se preko kamere na skypeu. Na pitanje do kada namjerava ostati u Južnoj Americi, Asmir kaže da će ostati dok ne zaradi dovoljno za svoju familiju i sebe; dok ne ostvari nešto u životu. U Južnoj Americi je već nešto više od dvije godine, a koliko dugo još planira da ostane niko ne zna. Ovim završava Asmir svoju priču.